Tuesday 29 November 2011

Deca vs. psi

Ne znam da li je to više u stilu Gaby ili Bree (Linette mislim da ni sama više ne zna ko su joj sve deca a Susan sigurno obožava sve što diše te bi se sažalila) ali isteraću stvari na čistinu u Histeria Lane-u!
Ne može put kojim se deca vode u školicu biti naseljen lutalicama i ostalima koji to nisu ali ih lenji vlasnici puste da se istrčavaju sa pomenutima. Među njima naročito gospođa koja bezočno i svakodnevno pušta svoje dve velike životinje da njuškaju i optrčavaju oko mog deteta (neznatno višeg od njene "dece") a sama se zatvori u toplinu svog doma. Jednom sam čak i nju uspela da vidim (da, ona postoji iako se retko da videti) ali je utekla! Od tada se krije, ali svoje pse jednako pušta.
Molim ljubitelje pasa da se ne naljute. Ja nikog ne mrzim. Ali ih samo pozivam da razumeju i nas retke kojima su deca (ipak, ljudska bića) malo draža i važnija.

P.S. Kad već upućujem takvu molbu dodala bih još jednu, stidljivu: molim vas, zaista vas molim da pri razgovoru sa ljudima koji imaju dete a nemaju psa (koliko god vama to nezamislivo i nehumano - iako je u osnovi ove reči latinska reč ČOVEK a ne pas - delovalo) ne ističu kako su deca i psi zapravo isto (????)!!!  

Thursday 17 November 2011

Trenutno na mojoj nahtkasni :)

Poezija u luksuznom izdanju



Konačno izbor iz dela pesnika u prelepo opremljenoj knjizi sa kompletnim likovnim radom autora i nekim fotografijama iz života.



Ujedno i sjajna ideja za poklon.


Zaista pravo uživanje u pesmama koje svi dobro znamo uz (opipljivi) uvid u to da Mika nije bio samo pesnik već i (entre autre/ između ostalog) raskošan likovni autor. Prava sinestezija čula, najboljih pesama, reprodukcija ulja i malo poznatih fotografija...Za konzumiranje u nebrojeno navrata, čitanje, prelistavanje, udisanje i prepuštanje.
AMustHave! 

Monday 7 November 2011

Ponedeljak u ulici Kristine

U glavi mi se obrće reč ponedeljak, ponedeljak...pooo...na koju sam pesmu mislila...neumorno hučanje vetra, pusta ulica i mnoštvo glasova u glavi (a nisam šizofrenična, mislim: 1.imam već previše godina za to; 2.ZAISTA nemamo istoriju šizofrenije u porodici; 3.nije da nemam svog neuropsihijatra - valjda bi me obavestio već). neeeee...(nije produžena negacija - nisam ni paranoična; mada jesam sinoć gledala Kuću iz snova i malo više ne znam šta sam sanjala a šta je stvarno) početak ozbiljne nedelje (imam važno izlaganje na međunarodnom skupu i JESAM se malo uspaničila kao i svaki put - zašto trema sa godinama ne nestaje?) deeeeee....  na putu od školice vetar mi po kosi prevrće reči teksta izlaganja koje vežbam da izgovorim prirodno....MORAM stvarno već više naučiti da u meditaciji oteram te oblake misli sa čistog neba prazne svesti....ljaaaaaak (pomalo i bljak). Ponedeljak. Gijom Apoliner.



Lundi rue Christine

Guillaume APOLLINAIRE
Recueil : "Calligrammes"
La mère de la concierge et la concierge laisseront tout passer
Si tu est un homme tu m’accompagneras ce soir
Il suffirait qu’un type maintînt la porte cochère
Pendant que l’autre monterait
Trois becs de gaz allumés
La patronne est poitrinaire
Quand tu auras fini nous jouerons une partie de jacquet
Un chef d’orchestre qui a mal à la gorge
Quand tu viendras à Tunis je te ferai fumer du kief
Ça a l’air de rimer
Des piles de soucoupes des fleurs un calendrier
Pim pam pim
Je dois fiche près de 300 francs à ma probloque
Je préférerais me couper le parfaitement que de les lui donner
Je partirai à 20 h. 27
Six glaces s’y dévisagent toujours
Je crois que nous allons nous embrouiller encore davantage
Cher monsieur
Vous êtes un mec à la mie de pain
Cette dame a le nez comme un ver solitaire
Louise a oublié sa fourrure
Moi je n’ai pas de fourrure et je n’ai pas froid
Le danois fume sa cigarette en consultant l’horaire
Le chat noir traverse la brasserie
Ces crêpes étaient exquises
La fontaine coule
Robe noire comme ses ongles
C’est complètement impossible
Voici monsieur
La bague en malachite
Le sol est semé de sciure
Alors c’est vrai
La serveuse rousse a été enlevée par un libraire
Un journaliste que je connais d’ailleurs très vaguement
Écoute Jacques c’est très sérieux ce que je vais te dire
Compagnie de navigation mixte
Il me dit monsieur voulez-vous voir ce que je peux faire d’eaux-fortes et de tableaux
Je n’ai qu’une petite bonne
Après déjeuner café du Luxembourg
Une fois là il me présente un gros bonhomme
Qui me dit
Écoutez c’est charmant
À Smyrne à Naples en Tunisie
Mais nom de Dieu où est-ce
La dernière fois que j’ai été en Chine
C’est il y a huit ou neuf ans
L’Honneur tient souvent à l’heure que marque la pendule
La quinte major

Na netu ne mogu da pronađem tekst prevoda. Imala sam knjigu na srpskom. Imam je zapravo još uvek samo je pozajmljena. Ljudi uvek nekako izbegavaju da vrate pozajmljene knjige. Kucam tekst poruke u kojoj je zahtevam nazad (mislim stvarno prošlo je već toliko meseci), nadam se da si sa knjigom završila, ljubazno te molim etc. Eto danas bi mi dobro došla da kopipejstujem tekst pesme na blog. Mislim da bi se onima koji je ne znaju zaista svidela... Ponedeljak u ulici Kristine. Potražite. 



                                                                         Rue Christine

Monday 31 October 2011

Otvorena diskusija


Statistička činjenica: broj razvoda kod nas i u svetu iz godine u godinu raste.
Pitanje: da li su uzrok tome, kako stariji pripovedaju, drugačija "luda vremena", brz život i gubljenje parametara o osnovnim vrednostima u životu; ili veća sloboda da se uradi nešto se odvajkada želelo ali nije (manje ili više) smelo jer je bilo osuđivano? 

Sunday 30 October 2011

Čudesna planeta Melancholia


Apsolutno fantastičan film zbog:

priče koja je potpuno jednostavno neobična;
Kirsten koja je zaista odlično odigrala svoju ulogu;
Charlotte koja je toooliko ono kako bismo volele da izgledamo kad smo najobičnije;
emocije koja je neopisivo intimna;

Kirsten nikad nisam posebno volela ali me je ovde oduševila
Charlotte sam uvek volela i ovde je utvrdila sve moje prethodne simpatije
Imanje u magli sa FANTASTIČNIM enterijerom (obratite pažnju na rezbareni ram od belog drveta koji krasi police u glavnoj sobi)
Venčanje kako nijedno ne izgleda spolja ali kako ga najčešće doživljavamo iznutra
Lični strahovi u kojima smo potpuno izolovani od sveta...

+ divna venčanica koja ne nosi nikakav zvučan dizajnerski potpis = SJAJNO!



Friday 21 October 2011

Nepodnosljiva jednostavnost zivota

Nekada sam mislila da se stapici (za grickanje) prave od drveta. Verovala da se zimi mora ici na zimovanje a leti na more. Nekada nisam mogla ni da pomislim da ne seku svi tetrapak sa dve strane (a kamoli NIKO!), jer, boze moj, svi znaju da tako ne plopce...Nekada sam mislila da su mama i tata rodjeni u istoj porodici, jer nije bilo zivota pre toga. Znala sam da je mama najlepsa zena na svetu a tata savrseni covek za kojeg cu se jednom udati (Frojd JESTE uvek prisutan). Nekada sam verovala da je petoclana porodica u velikom stanu jedini oblik apsolutne srece. Mislila sam da svako mora imati dve bake u svom gradu koje, pri tom, zive jedna  preko puta druge. Nekada sam mislila da bakica mora imati neku cudotvornu peglu koja pegla bolje od drugih, dok druga baba nesumnjivo uzgaja na prozoru neki carobni grasak koji je tako jedinstveno mek i socan. Da tata ima magican alat kojem je dovoljno samo dosapnuti sta treba da se popravi (koji naravno uvek stoji u kutijama potrosene nivee ili cedevite - bas kao u aktuelnoj reklami). Da mama mora posedovati jedan narocit parfem koji uvece stavlja kako bi mirisala na sopstvenu kozu, a drugi koji povremeno pokapa po tatinom jastuku (da, nocu kad se kod njega usunjam, lakse zaspim).
Sad sam odrasla. Sad znam od cega se pravi stapici a od cega sreca.
Sada mi je jasno zasto je mama plakala mnogo puta kada sam ja mislila da preteruje. Jasno mi je zasto bakica mudro cuti dok je deda neumorno smara. Zasto tata nekad dugo ne govori a mama prosto ne moze da ne progovori. Jasno mi je da nije odluka za ceo zivot jedini nacin da se zivot prozivi. Sad znam da zaista vazi ono koliko god da zabrljas mama ce te uvek voleti. Kao i da je mami uvek teze kad se posvadjate iako ti mislis da te ona mrzi ili u najmanju ruku da joj nije stalo. Sad mi je jasno da MOZE postojati osoba koju volis vise od roditelja. Ali i da ne mora svako ko je otac ili majka nekome biti nepogresiv i bezgresan...
Sad znam zasto mi je tata govorio "idi sine, samo putuj", a mama tvrdila da se nekih stvari jednostavno treba kloniti u startu. Sad znam zasto je stara tetkica ostala u porodici upamcena po cuvenom "najgore je dok ne prodje" i "(kako god da bude) nekako ce biti".
Sad sam odrasla i sasvim sam sigurna da bakicina pegla JESTE cudotvorna bas kao i tatin alat.
A mama mi je pokazala tu narocitu prodavnicu mirisa majcinskih obraza i vratova u koju sad zajedno redovno svracamo po nove bocice.


Thursday 13 October 2011

Le Piaf


Tata je uvek budio nežno. Iako bih već bila budna pre nego što bi prozborio, probuđena samo njegovim koracima do moje sobe i činjenicom da treba da idem u školu. Ipak, pravila bih se da spavam, produžujući slast usnulosti, kako bih čula njegovo tiho oslovljavanje. Nije prilazio. Nije dodirivao. Samo bi sa vrata tiho izgovorio moje ime i krenuo prema kuhinji. Jednom je dovoljno. Odmah bih ustajala. Tad je sve počinjalo. Mama bi već odavno bila na putu za posao ostavljajući za sobom dokaz da je tu bila u šoljici polupopijene kafe, a nas dvoje bismo pili vruć kakao i umakali u njega keks, dok potpuno ne omekša onako da je dosta samo dodirnuti ga usnama pa da se u ustima otopi. Ne može se u školu ići gladan – ponavljao bi. To je bila jedna od njegovih večitih mantri iz plejade sličnih (u devet u krevet, jabuka na dan, škola je manje važna idi igraj se, sto momaka sine i sto prvi je pravi – nije ni slutio da je bio progej orjentisan makar na nivou nesvesnog time što me je oslovljavao sa sine čak i kad je govorio o momcima, ah taj tata...). Da, ne može se ići gladan. Ali ni zlovoljan. Zato bismo posle omekšalog kakao-keksa prelazili u dnevnu sobu da pogledamo jedan (tada još uvek nismo imali kanale koji su puštali samo crtaće) crtani u tačno određeno vreme.
Svi su ovi rituali iziskivali da se ustane dosta pre škole. Ali se zato u školu odlazilo s osmehom i poznatom melodijom omiljenog žutog čupavca iz upravo pogledanog crtaća...


Tuesday 27 September 2011

Nepodnošljiva privlačnost ružnog


Što se mene tiče, jasno je ko bi glumio Sergea da se opet pravi film o njemu





slučajnost?


Monday 19 September 2011

MA BICHE ET MOI! : Namerni pleonazam


Posle vikenda duvanja svećica (koje se razvuklo na tri dana lepih druženja, različitih aktivnosti i svakojakih vidova proslavljanja prolaska vremena), nadjoh se jutros sama, u tišini, da na miru popijem kafu u svojoj novoj dnevnoj sobi. Gledam detalje u kojima ponosno uživam. Gledam one koje još treba ispraviti, popuniti.

Ipak, neću sad o njoj – dnevnoj sobi, već o drugoj Njoj, veličanstvenoj, trpezariji.
Namerno podvlačeći, nazivam je svojim najomiljenijim delom kuće.
Proizvod domaće radinosti, Ona je spoj hvala-ti-(najbolji na svetu)-tata-(najboljeg na svetu)-stola





moje-ideje + pomoć-stolnjaka (nisam ni sanjala da su štofovi po radnjama toooliko gadni) komplet stolicama


I dodatim najfantastičnijim ikad stolicama iz svekrvine galerije



Sve to naravno zahvaljujući rukama mog dragog Puža (i maminom sjajnom izboru buketa iz male bečke prodavnice veštačkog cveća) zajedno izgleda ovako




Stari komplet sa neke odavno prodate vikendice iz mrtve braon i još mrtvijeg štofa na četiri postojeće stolice, pretvorio se u moj šestosedešni (opet) najomiljeniji kutak za tri sine qua non stvarčice moje svakodnevice


 srk, srk..

Thursday 15 September 2011

Dobro jutro!

Obožavam septembar!
Devica sam - dakle duvaću svećice;
Leto nije više toliko naporno već se pokazuje u svojim najlepšim karakteristikama...osunčana svežina, mirišljava jutra, prijatne večeri.
I zaboga, zašto svi septembar vezuju za jesen kad je on najvećim svojim delom LETO!?!

Ovo mi je jutro naprosto predivno. Kosa se sama od sebe vijori, noge su preduge (dugu bi u jednom koraku preskočile), koža blago naježena...sija. Sve je inspiracija!
Sve je poezija!

sve je:
Jacques Prevert, Pour faire le portrait d'un oiseau



Ja je doživljavam kao direktnu sliku samog stvaralaštva, lepotu čina stvaranja i sinesteziju svih vrsta stvaranja. Konačno, predstavu konstitutivne dimenzije koju ima stvaralaštvo u našem viđenju stvarnosti.


najfantastičniji komad poezije...

...i adaptacija Hotel Costesa...
http://www.youtube.com/watch?v=J-KalD-KW_U

molim poslušajte...uz kafu...

Zaista je SVE INSPIRACIJA....


a za one koji žele prevod, voila:

Naslikati prvo kavez
sa otvorenim vratancima
naslikati onda
nešto ljupko
prosto
lepo
i korisno
za pticu
nasloniti zatim platno na neko drvo
u vrtu
šumi
ili planini
sakriti se iza drveta
ćutke
i ne mičući se…
Ponekad ptica odmah sleti
ali bogme nekada joj trebaju godine i godine
da se reši
Tu ne smete klonuti
valja čekati
čekati i godine ako treba
brzina ili sporost dolaska ptice
nema nikakve veze
sa uspelošću slike
Kada ptica sleti
ako sleti
tu isto savršena tišina
sačekati da ptica uđe u kavez
i pošto je ušla
četkicom pažljivo zatvoriti vratanca
a zatim sve prečage izbrisati redom
tu paziti da ne dodirnete nijedno perce na ptici
Naslikati zatim drvo
s tim da uzmete najlepšu granu
za pticu
naslikati zatim zeleno lišće i svežinu vetra
sunčanu prašinu
zujanje buba u travi u vrelini leta
a zatim pričekati da se ptica reši da peva
Ako ptica ne propeva
To je loš znak
znak da slika ne valja ništa
ali ako ptica zapeva to je dobar znak
znak da je možete mirno potpisati
Tada sasvim lagano
iščupajte ptici jedno pero
i tamo u ćošku slike lepo se potpišite.


uživajte u ovom prelepom septembarskom jutru i ne dozvolite da vam inspiracija odleprša ...

Poljubac!

Monday 12 September 2011

MA BICHE ET MOI!: Danas sam poželela...

Vrlo je jednostavno: probudila sam se i pomislila na neke sličice koje sam pre koju nedelju još skinula sa neta, ne znam zašto, tako čačkajući neke stranice sa poželjim predmetima.

Ovih sam dana bila u nekoj gužvi oko uređivanja dnevne sobe te nisam stigla o njima da razmišljam. Ali jutros kad sam se probudila setih se kako bi lepo bilo imati, na primer, ovakav prsten
koji bi se sjajno slagao sa nekoliko novih krpica u podmuklo plavoj boji (na koju sam se, iznenađujuće, potpuno primila ove sezone) i sjajan komplet narukvica koje tu plavu kombinuju sa večnom zlatnom!

ili možda ovakav
koji vapi da se ukombinuje sa mojim omiljenim satom (setimo se Michael Kors lepotice sa jednog od prethodnih postova) i uopšte mojim celokupnim postojanjem. Na sajtu, avaj, piše da je prodat - što samo znači malo uporniju potragu!

Poželela sam zatim nešto sasvim skromno
Accessorize narukvicu do koje ću sasvim lako i doći.

I nešto sasvim neskromno: pošto napomenuh da sam se za vikend intenzivno bavila opremanjem dnevne sobe (o čemu ću za koji dan detaljnije, u reči i slici), poželela sam nešto što sam, doduše, videla još pre nekoliko meseci i od onda samo mislim kako bi mi se (u život) uklopilo, a od jutros baš baš smišljam i neke nezakonite radnje da bih isto i prisvojila jer od ovog vikenda tačno mu znam i mesto



Maison Martin Margiela! interior design...
...ako ima Helena Kristensen (zaista jedna od najlepših na svetu!) hoću i ja!


Saturday 10 September 2011

Književni intermezzo: A šta je s basarizmom?


Puno pažnje pridajem svemu što je lepo. Zaustavim se na svakakvim detaljima. Ne umem da stvaram, da slikam, da vajam, da pletem, da gradim. Umem da primetim (bedna uteha, znam, al’ ko prizna pola mu se prašta).
Iznad svih klasičnih, oku primetljivih lepih stvari, dobrih slika, fantastičnih skulptura, atraktivnih odevnih komada i sjajnog nakita, knjiga kao ukrasni objekat na vrhu je moje liste. Tako sam ja zakleti protivnik svih novotarija koje napisano prenose na ekran. Tako ostajem zauvek verna papiru, jer dobre korice u još boljoj biblioteci najviše krase.
Što se sadržine tiče, poslednjih sam godina naročito u postmodernizmu. Potpuna pomama! Izborom obrazovanja naterana da mnogo čitam klasike, do ludila sam se zaljubila u postmodernu čim sam je malo bolje upoznala. I naravno, kakav bih ja čitalac ovoga (nazovimo) pravca bila kada ne bih upoznala Basaru.
To je zaista, potpuno klišeirano, bila ljubav na prvi pogled. Onako najpatetičnije. Toliko da su me u porodici već peckali da ću umesto omiljene skulpture, za koju je moj bračni partner posebno pravio postoje pri gradnji dnevne sobe, staviti bistu Svetislava Basare (naravno ako taj isti – bračni partner – to dopusti). 
Inače sam do ludila nezrela. U svakoj strasti, onako tinejdžerski, odem u krajnost. Zato je ova šala bila sasvim osnovana (poznaju me dobro članovi moje porodice).
Dakle, šta je s basarizmom? Gde je on na ovim stranicama (tačnije pomerajućem ekranu)?
Pre svega, on ne postoji.
Basara ga sam odlučno odbija. Kaže da „zvuči ružno, gotov kao marksizam“. Kaže da su kritičarske odredbe uvek ograničavajuće („podsećam da reč definisati bukvalno znači dokrajčiti“ – !!!), i da tako i taj pojam lako ulazi u rimu sa fašizmom.
Ok, ali ja sam neki, recimo, kritičar u najavi, pri tome i devica, definisanje mi ulazi u opis dana.
Basarizam je, dakle, neverovatna magija. Ironičan pristup svemu (ne)postojećem. Ludilo neverovatno privlačne proze koja nas uvlači u potpuno sumanutu fikciju, koja je (nimalo) paradoksalno sama srž basarijanske realnosti. Stvaranje likova koji nas potpuno ogoljavaju, izricanjem stvari koje su nevidljivo sveprisutne. Svet bogatih rečenica koje se toooliko lako čitaju. Gutaju.
Basarizam je tako svet paralelnog postojanja (iako, moram priznati, često naružen zajedljivim političkim upadicama – svi smo mi samo ljudi...) fantastično obojen potpuno prihvatljivom fikcijom. Bodrijarovski simulakrum za koji, konačno, shvatamo da je sama naša stvarnost, da nažalost, nemamo dublje. Spoj snova i jave, realnog i izmaštanog, nikako ne originalan ali fantastično recikliran od delića svih postojećih koji mu prethode i kojima se (otvoreno) koristi.

Preporučujem!!!


Monday 5 September 2011

Ženski rodoslov




Baka je strelac. On je mirna. Kao jež iz dečje pesmice sve što radi ona zapravo raducka. Ona ne jede, ona jeducka. Ne priča već pričucka. Ona je tako sitna da prosto živucka. Baku tako zovemo bakica.
Bakica je moderna, ali konzervativna. Ona uvek ima sređene nokte i kosu. Ona nikad ne sedi a kada sedne čita knjige. Ona ne gubi vreme.
Kod bakice je uvek sve čisto. Kad god dođe kod mame nađe skrivenu prašinu. Ćuti i obriše je.
Bakica ima tamne oči.
Bakica je nedavno otišla u penziju. Dok je radila uvek je bila tip-top doterana. Jako je puno putovala i uvek donosila sjajne poklone: šminku marki koje se još ovde nisu pojavile, parfeme koje smo mogli da vidimo samo u stranim časopisima. Bakica nikad ništa ne kupuje sebi.
Bakica ima šestoro unučadi. A jednu unuku! Ne treba naglašavati ko je sve te poklone dobijao...
Ali bakica je konzervativna. Tačnije tradicionalista. Iako ima više škola od dede, iako donosi mnogo više para od njega, ona od jutra do sutra sa puno ljubavi njemu kuva, sprema, šije, pegla, pušta da pobedi u remiju, ugađa.
Bakica kuva paradajz, kompot, turšiju. A onda me zove da je ofarbam i isfeniram. I uvek mi tajno gurne pare u džep. Bakica je faca.

Mama je škorpija. Ona je energična. Kao aždaja iz dečjeg crtaća ona nastupa zastrašujuće a zapravo je mekog srca. Ona voli da jede i nikako ne jeducka. Ona neprestalno priča i nikako ne pričucka. Ona guta život i nikako ne živucka.
Mama je moderna. Ali nikako mama-drugarica. „Drugarica ćeš uvek imati“, rekla bi često, „mama treba da bude mama“.
Mama nikad ne sedi a kad sedne ona uči za specijalizaciju, supspecijalizaciju, piše magistarski ili doktorat.
Mama nikad neće otići u penziju. Do kraja života ona će lečiti bolesnu decu. U bolnici ili kod kuće.
Kod mame je uvek čisto (iako se bakica možda ne bi složila). Kad dođe kod mene ona uvek nađe skriveni kamenac. Glasno zvoca, kudi i na kraju oriba.
Mama ima tamne oči iako joj otac ima svetle.
Mama voli da putuje. Kad za to ima vremena, između inkubatora, stetoskopa i nauke. Kad putuje mama donosi puno poklona. Tašni, cipela, nakita. Mama kupi najviše stvari sebi.  
Mama ima troje dece. A samo jednu ćerku! Ne treba naglašavati ko joj prisvoji pola stvari koje je kupila sebi (koje su tooooliko cool, mama nimalno skromno ne bira sebi – ali uvek na kraju da...mami to zapravo nije važno).
Mama je konzervativna (kako ćeš u Pariz na mesec ipo dana bez deteta?) ali i moderna (zetu kupuje fensi keramičke šerpe i vatrostalne posude odustavši odavno da me nauči kuvanju).
Mama pravi najbolju supu, pohovano meso i krompir sa sirom. Ali uvek naruči tortu za rođendane. I onda me zove da je ofarbam i isfeniram. Mama ne daje pare. Keša ona nikad nema. Ali mi je pre mnogo godina izradila zlatnu karticu. Mama je faca.

Ja sam devica. Ja sam nervozna. Kao avlijaner lajem ali me više niko ne uzima za ozbiljno.
Ja sam moderna. Možda čak i mama-drugarica (iako to ne želim). Ja pravim kikice, lakiram noktiće (uprkos vaspitačicama, bakici i mami) i kupujem slatke haljinice. Ja se zezam i golicam, uspavljujem i češkam.
Ja imam jednu čerku. Ne treba objašnjavati kome sva ta pažnja ide.
Ali ja sam i stroga. Ne može se pričati i gledati crtani dok se jede. Ne može se bezglavo trčati po kući i bacati lopta koja je pretnja svim fragilnim umetninama i ukrasima. Igračke se za sobom moraju pokupiti. I ne može se, gospode ne!, jesti kao prase i uflekati lepu haljinicu.
Ja nikad ne sedim a kad sednem listam modne časopise ili romane.
Ja nikad neću imati „pravi“ posao. Uvek ću čeprkati po knjigama, trabunjati o književnosti onima koji je uče ali i onima koji je ne žele učiti. Ja nikada neću puno zarađivati (prosto nemam „društveno koristan“ poziv ekonomiste, menadžera ili slično). Ja ću uvek samo puno trošiti.
Kod mene je sve devičanski uredno. Ali kad u goste dolazi bakica ili ne daj bože mama, onda moram posebno spremati. I nikada nije dovoljno dobro.
Ja imam tamne oči iako mi otac ima svetle.
Ja bih volela da još mnogo više putujem. Da obilazim muzeje, uličice i biblioteke. I kupim poneki poklon.
Ja ne pravim ručkove ili kolače, ali pravim odličnu supu, sjajan minut pire i nepogrešivu mešavinu farbe za koju god željenu nijansu, pramenove ili preliv.


Devojčica je rak. Ona je umilna. Najumilnije dete koje sam videla.
Ona sama priđe da se mazi. Sama kaže „mama volim te“ i spusti coktavi cmok pored mojih usana.
Toliko je draga da voli i mene, mene koja ne umem sa decom. Prosto neverovatno. Čudo od deteta!
Ona predivno miriše i ima najsvileniju kosu ikad.
Ona je strašno poslušna ali se lako rasplače. Nije potrebna grdnja samo blagi prekor i već je povređena. Onda tužno priđe i samo kaže „izvini mama“.
Ona je već mali putnik i voli da leti avionom.
Najviše voli kreme, šminku i lakove za nokte (ali ne svetle, oni se „ne vide“).
Devojčica ima tamne oči iako joj otac ima svetle. 

Thursday 1 September 2011

MA BICHE ET MOI! : Intermezzo

Kratka digresija o ŽELJI:

Moja je sestra prevrnula svet u potrazi za jednim prstenom. Sad tu čuvenu "priču o prstenu" (da, već je dobila navodnike, jer to više nije bilo koja nego THE priča, kao kakav porodični mit, krvna legenda) znaju mnogi iz njenog okruženja. TA priča ima gomilu dragocenih detalja, preokreta pa i suspense momenata ali ja ću je ovde svesti na jednu rečenicu: produživši ruku čak do Njujorka, ona je preko određenog broja ljudi i putanja uspešno završila tu transokeansku misiju!
ET VOILA:


Tirkizni Yves Saint Laurent je na njenoj ruci...
Nama se on može svideti (meni je lično fantastičan). Može nam se ne svideti (sigurna sam da ima i takvih). Ali jedno je sigurno: žena zna šta hoće. SVAKA ČAST!

Nešto manje haute couture izgleda i svakako mnogo manje ekstravagantne istorije je i jedan od mojih pet omiljenih posedovanih predmeta (možda i u prva tri!). 
Istorija je jednostavna (iako je želja bila jednako goooolema i sasvim je moguće da bih i ja na svašta za njega bila spremna, da je bilo potrebe): videla ga u ELLE-u, doletela sa mora, našla i kupila (dodaću, ipak, da je mesec bio čupav čisto da bih naglasila veličinu žrtve, što nije retorički efekat već bedna istina tog jedva-ćemo-se-iščupati leta). 

ET VOILA: 
Michael Kors LEPOTICA! 
Posle više od dve godine i dalje ga svakodnevno nosim, u svim ali svim prilikama; i dalje mi je najbolji sat koji sam videla iako redovno gledam izloge sa novopristiglim; i dalje mi je potpuno nedosadio i nemam želju da ga zamenim.
Vama se može svideti. Može vam se ne svideti (možda malo teže jer je ipak manje ekstravagantan komad). Može vam biti dosadan, običan. Still,  JAKO važan parametar u određivanju koliko sam u toj kupovini pametno postupila: ja koja se svega brzo zasitim (pogotovo onog što posedujem-čuveno prokletstvo), I DALJE ga ŽELIM kao i prvog dana, ne, čak kao i minus prvog dana - dok ga još nisam imala. 
E to je već, priznaćete, uspeh! 






Tuesday 30 August 2011

MA BICHE ET MOI! : Introduction





Počinjemo uvek od neke inspiracije...


Sa njom živimo
...svako na svoj način...

Konačno, ona je i sad tu, sa njom uživam
na naš način...

Friday 26 August 2011

I tako u nedogled...



On više voli plavuše. Meni kad neko kaže lepa žena ja automatski zamišljam markantnu brinetu.
On voli filozofiju jer romani su manje više gubljenje vremena. Ja romane gutam, sa filozofijom se uglavnom netežem.
On do ludila voli jednu ikonu svetog Nikole. Meni ona toliko ometa raspored francuskih postera u kuhinji.
On govori nemački. Meni je do ludila nejasan njegov nesmisao za francuski.
On ostavlja izvrnute čarape u korpi za veš i ne gasi svetla za sobom. Ja pastu za zube i kesicu majoneza uvek stiskam od dole i pravim pravilan oblik od kraja.
On je prestao da puši. Ja ne uspevam.
On želi da poseti Moskvu. Ja umirem za francuskom rivijerom.
Za njega je vožnja način da se dođe sa tačke A na na tačku B. Za mene posebno samotnjačko uživanje.
On o putovanjima razmišlja kao o stvarima koje treba ispalnirati. Ja ih vidim kroz prizmu kupovine stranih modnih časopisa i prilike da se još jednom divim svojim krpicama dok ih slažem u kofer.
On voli prizemlje i baštu. Ja razmišljam o visokoj terasi sa pogledom na grad.
On košulje ne kači kako treba. Ja ih ne peglam kako treba.
Za njega je kuvanje posebna umetnost. Za mene neviđeno gubljenje vremena.
On voli političke dokumentarce. Ja mogu bezbroj puta gledati iste informacije o ajkulama i medicini.
On panično trči do apoteke. Ja nazovem mamu i ozdravim.
On probleme rešava. Ja o njima pričam.
On odgovore traži na internetu. Ja u knjigama.
Njegov posao je gledanje u ekran. Moj u tradicionalnu hartiju.
On filmove razume. Ja ih gledam.
On sofisticirano proždire povrće. Ja seljački grickam šunku.
On dete uči slova. Ja je učim da ne pomera prste dok se lak ne osuši.
On priča priče. Ja češkam i uspavljujem.
On fantastično piše. Ja pišem puno.
On može da zaspi kako sedne. Ja se do pola noći prevrćem i osluškujem kucanje sata.
On se ne gadi da iskomada pile. Ja od mrtve životinje povratim.
On ne može da svari snimak autopsije. Ja sam necenzurisanu verziju danima tražila.
On vrsno poznaje srpske umetnike. Ja mu govorim ko je naslikao Sloboda predvodi narod.
On poznaje zastave sveta. Ja mu objašnjavam šta je glagolski prilog prošli.
On voli ogromna ulja. Ja se borim za kič aktove.  
On uvek misli da ja imam šta da obučem. ???

Wednesday 10 August 2011

Plastična hirurgija



Prijateljicama nikad kraja.

Jedna od mojih posebno razume moje (mnogi kažu) nezrele želje. Posebno shvata moju saživljenost sa napaćenim tekstovima hrapavog glasa naše velike (o)pevaljke srpske patnje.
Ne mogu da kažem da je volim najviše (ni za jednu to ne mogu da kažem, ni jednu od njih nekoliko iznad drugih da izdvojim), ali je svakako (opet, kao i ostalih...recimo opet nekoliko) volim posebno.
Samo je ona mogla sa istom dozom ozbiljnosti na dvočasima matematike dubiozno sa mnom proučavati kataloge avona ili oriflame-a.
Sa njom se posebno smejem. Isprva kikoćem, pa cerekam, dok ne počnemo zajedno da grcamo i davimo se u potpuno glupim i svaki put sličnim pričama.
Po mnogo čemu ona je moja suprotnost. Ima mnogo više nečega čega ja objektivno imam premalo, mnogo manje onoga što bih ja najradije proredila.
Ipak, obe jednako smatramo da su nam preko potrebne punije usne. Ne punije, ikakve! Bez toga se, tu se toooliko slažemo, zaista više ne može živeti (i tooooliko uživamo u bezazlenoj plitkosti dubinskog prepuštanja tim površnim problemima; i baš vooolimo da ne pričamo o „pametnim“ temama želeći da ne napustimo onu vrstu prigluposti koja nas je krasila još u gimnaziji).

Nismo tada bile više u gimnaziji, bilo je to pre samo koju godinu, ali smo jednako gimnazijalski žudele za neposedovanim stvarima, šiparički spremne na plitkosti najvišeg stupnja.
Čule smo se jednog jutra sa obostranim izjavama kako je frka, kako su ispiti blizu i kako ne znamo kad ćemo se videti. Priča je naravno vrlo brzo (jer nije se imalo vremena za duge telefonske razgovore – trebalo je učiti!) došla do usana. Rekla mi je da je čula da se u jednom salonu prodaje krema za njihovo prirodno i, što je najbitnije, veoma brzo, povećanje. Nije se više čekalo, za 15 minuta našle smo se u gradu i s ogromnim osmesima (za koje smo mislile da će se već za koji sat naglo povećati) gazile prema spomenutom salonu.
Avaj, krema je bila izuzetno skupa. Na licu mesta smo odlučile da kupimo samo jednu i da je, već nekako, sestrinski podelimo.
Mogu samo zamisliti kako smo delovale prefriganoj prodavačici...verovatno onako kako je i trebalo da delujemo...po zasluzi.
A tek apotekarki, kada smo joj izložile ideju da u sterilisanu posudu prespemo tačno odmerenu polovinu dragocenog maziva. Prodala nam je bočicu za urin, i kašičicu za zahvatanje stolice, kao jedino što joj se u tom trenutku učinilo prikladnim, i mi smo, savršeno ne mareći za simboliku situacije i pomenutih predmeta odjurile kod mene.

Uopšte ne treba da spominjem da smo se odmah debelo namazale, ponavljajući kako osećamo da se nešto dogaća pućeći se pred ogledalom.
Uopšte ne treba da spominjem da se krema sa pumpicom na vrhu, za koji dan ubuđala jer nije predviđena za otvaranje i presipanje.  
Još manje treba da spominjem da smo naravno, sasvim očekivanu, izostalost rezultata pripisale upravo tom presipanju u neadekvatnim uslovima mog kupatila, ali i da je jednako nismo ponovo kupile. 
Što naravno ne znači da i dan danas na umu (ponekad i drumu) nemamo slične sjajne ideje.
Za koju godinu, sigurne smo, eto nas na plastičnoj!