Tuesday 30 August 2011

MA BICHE ET MOI! : Introduction





Počinjemo uvek od neke inspiracije...


Sa njom živimo
...svako na svoj način...

Konačno, ona je i sad tu, sa njom uživam
na naš način...

Friday 26 August 2011

I tako u nedogled...



On više voli plavuše. Meni kad neko kaže lepa žena ja automatski zamišljam markantnu brinetu.
On voli filozofiju jer romani su manje više gubljenje vremena. Ja romane gutam, sa filozofijom se uglavnom netežem.
On do ludila voli jednu ikonu svetog Nikole. Meni ona toliko ometa raspored francuskih postera u kuhinji.
On govori nemački. Meni je do ludila nejasan njegov nesmisao za francuski.
On ostavlja izvrnute čarape u korpi za veš i ne gasi svetla za sobom. Ja pastu za zube i kesicu majoneza uvek stiskam od dole i pravim pravilan oblik od kraja.
On je prestao da puši. Ja ne uspevam.
On želi da poseti Moskvu. Ja umirem za francuskom rivijerom.
Za njega je vožnja način da se dođe sa tačke A na na tačku B. Za mene posebno samotnjačko uživanje.
On o putovanjima razmišlja kao o stvarima koje treba ispalnirati. Ja ih vidim kroz prizmu kupovine stranih modnih časopisa i prilike da se još jednom divim svojim krpicama dok ih slažem u kofer.
On voli prizemlje i baštu. Ja razmišljam o visokoj terasi sa pogledom na grad.
On košulje ne kači kako treba. Ja ih ne peglam kako treba.
Za njega je kuvanje posebna umetnost. Za mene neviđeno gubljenje vremena.
On voli političke dokumentarce. Ja mogu bezbroj puta gledati iste informacije o ajkulama i medicini.
On panično trči do apoteke. Ja nazovem mamu i ozdravim.
On probleme rešava. Ja o njima pričam.
On odgovore traži na internetu. Ja u knjigama.
Njegov posao je gledanje u ekran. Moj u tradicionalnu hartiju.
On filmove razume. Ja ih gledam.
On sofisticirano proždire povrće. Ja seljački grickam šunku.
On dete uči slova. Ja je učim da ne pomera prste dok se lak ne osuši.
On priča priče. Ja češkam i uspavljujem.
On fantastično piše. Ja pišem puno.
On može da zaspi kako sedne. Ja se do pola noći prevrćem i osluškujem kucanje sata.
On se ne gadi da iskomada pile. Ja od mrtve životinje povratim.
On ne može da svari snimak autopsije. Ja sam necenzurisanu verziju danima tražila.
On vrsno poznaje srpske umetnike. Ja mu govorim ko je naslikao Sloboda predvodi narod.
On poznaje zastave sveta. Ja mu objašnjavam šta je glagolski prilog prošli.
On voli ogromna ulja. Ja se borim za kič aktove.  
On uvek misli da ja imam šta da obučem. ???

Wednesday 10 August 2011

Plastična hirurgija



Prijateljicama nikad kraja.

Jedna od mojih posebno razume moje (mnogi kažu) nezrele želje. Posebno shvata moju saživljenost sa napaćenim tekstovima hrapavog glasa naše velike (o)pevaljke srpske patnje.
Ne mogu da kažem da je volim najviše (ni za jednu to ne mogu da kažem, ni jednu od njih nekoliko iznad drugih da izdvojim), ali je svakako (opet, kao i ostalih...recimo opet nekoliko) volim posebno.
Samo je ona mogla sa istom dozom ozbiljnosti na dvočasima matematike dubiozno sa mnom proučavati kataloge avona ili oriflame-a.
Sa njom se posebno smejem. Isprva kikoćem, pa cerekam, dok ne počnemo zajedno da grcamo i davimo se u potpuno glupim i svaki put sličnim pričama.
Po mnogo čemu ona je moja suprotnost. Ima mnogo više nečega čega ja objektivno imam premalo, mnogo manje onoga što bih ja najradije proredila.
Ipak, obe jednako smatramo da su nam preko potrebne punije usne. Ne punije, ikakve! Bez toga se, tu se toooliko slažemo, zaista više ne može živeti (i tooooliko uživamo u bezazlenoj plitkosti dubinskog prepuštanja tim površnim problemima; i baš vooolimo da ne pričamo o „pametnim“ temama želeći da ne napustimo onu vrstu prigluposti koja nas je krasila još u gimnaziji).

Nismo tada bile više u gimnaziji, bilo je to pre samo koju godinu, ali smo jednako gimnazijalski žudele za neposedovanim stvarima, šiparički spremne na plitkosti najvišeg stupnja.
Čule smo se jednog jutra sa obostranim izjavama kako je frka, kako su ispiti blizu i kako ne znamo kad ćemo se videti. Priča je naravno vrlo brzo (jer nije se imalo vremena za duge telefonske razgovore – trebalo je učiti!) došla do usana. Rekla mi je da je čula da se u jednom salonu prodaje krema za njihovo prirodno i, što je najbitnije, veoma brzo, povećanje. Nije se više čekalo, za 15 minuta našle smo se u gradu i s ogromnim osmesima (za koje smo mislile da će se već za koji sat naglo povećati) gazile prema spomenutom salonu.
Avaj, krema je bila izuzetno skupa. Na licu mesta smo odlučile da kupimo samo jednu i da je, već nekako, sestrinski podelimo.
Mogu samo zamisliti kako smo delovale prefriganoj prodavačici...verovatno onako kako je i trebalo da delujemo...po zasluzi.
A tek apotekarki, kada smo joj izložile ideju da u sterilisanu posudu prespemo tačno odmerenu polovinu dragocenog maziva. Prodala nam je bočicu za urin, i kašičicu za zahvatanje stolice, kao jedino što joj se u tom trenutku učinilo prikladnim, i mi smo, savršeno ne mareći za simboliku situacije i pomenutih predmeta odjurile kod mene.

Uopšte ne treba da spominjem da smo se odmah debelo namazale, ponavljajući kako osećamo da se nešto dogaća pućeći se pred ogledalom.
Uopšte ne treba da spominjem da se krema sa pumpicom na vrhu, za koji dan ubuđala jer nije predviđena za otvaranje i presipanje.  
Još manje treba da spominjem da smo naravno, sasvim očekivanu, izostalost rezultata pripisale upravo tom presipanju u neadekvatnim uslovima mog kupatila, ali i da je jednako nismo ponovo kupile. 
Što naravno ne znači da i dan danas na umu (ponekad i drumu) nemamo slične sjajne ideje.
Za koju godinu, sigurne smo, eto nas na plastičnoj!

Wednesday 3 August 2011

Boravci

Jutros sam primila mail od brata. U stranoj zemlji koja govori jezikom koji on još nije stigao da uvrsti u svoju listu (na)učenih on razmišlja ovako:

"Letenje daje čoveku hrabrost, kakvu nije ni svestan da poseduje. Sile koje čoveka vezuju za zemlju pucaju pred uzletom. A čoveka vezuje sve što je prizemno. I dok se uzdiže oseća kako je sve bliži nebeskom, kaparisanom rođenjem, rezervisanom za večnost i kupljenom životom, koji je ispunjen strahovima i večitim sužavanjem potencijala bića, koje predstavlja sliku i priliku Bogova.

...

Vreme je relativno. Moje vreme otiče ka mestu gde mi srce i dalje leži, i treba mu vremena da stigne tamo, jer sam daleko, pa zato sporo prolazi, i ja to osetim.
Kao da sam pre nedelju dana stigao, otvorio račun u banci, pozajmio posteljinu od Huana, bio sam Benom do supermarketa, sa Tuire do kancelarije za imigrante... pa valjda je i potrebno toliko vremena za toliko stvari, i ljudi...za kompletan novi životić, koji će težiti da istisne ionako kratko detinjstvo kojim nazivam svoju dosadašnju adolescenciju (pravog detinjstva se ionako nerado sećam, jer tada za razliku od sad nije bilo zgodno biti uvek najmlađi)

....

Da li znam da programiram? Ne gospodine, zapravo ne. Ali sam spreman da naučim. Ionako sve one brojke i nabrajanje, ciljevi i strategije, sivo naličje marketinga, gvozdeno lice proizvodnje, veštačka harmonija hora "ljudskih resursa", i "vrline" modernih lidera, sve te veštine kojima su me učili nisu mogle da me kupe. Probajte i vi.... FATAL ERROR!

...

Pričao sam ti o tome kako je kad čovek zapravo želi previše, i tera sve i preko kraja, sve sa padobranom iza leđa koji mu je potreban da se zaustavi zbog neljudskog zaleta. E pa, ko neumereno želi, neumereno i pati, ali to i nije neka mudrost. Ono što želim da kažem, da su neke patnje slađe od drugih, a neke žudnje dovoljne da sačuvaju čoveka od pretvaranja u...
Avanture i horizonti stižem! Ali ne obećavam da se neću opirati""

(na kraju nije stavio tačku što sam ostavila bez ispravljanja želeći da verujem da je to namerno)

 Njegov me je mail podstakao da se prisetim kako sam ja, jednako mladalački, gledala na slično iskustvo:


Bili su to prelepi dani, ispunjeni suncem, koje je međutim znalo katkad biti i mučno...ali ipak suncem...
i još: dvema rekama na čijem se ušću spajalo moje francusko postojanje (Sartr)... i nije ono bilo samo francusko, u tom spletu naciona i moj se jezik pretopio u to mnoštvo, moja se svest prilagodila koreanskoj, turskoj, poljskoj....i da, jednoj jevrejskoj....ali to je sad već druga priča...
Pored tih nepoznatih bilo je i onih čiju sam glasovnu strukturu već negde naučila, čiji sam jezički sklop već u sebi nosila, kao Čomskovu urodjenu gramatiku;
...čija je prelepa romanska melodija u meni zaigrala jače nego ikada, mnogo jače nego onda kad sam je učila iz knjiga, i konacno čija je govorna sposobnost u meni oživela i iz mene izašla, tako lako, kao iz frojdovskog nesvesnog, sigurna u svoje umeće, negde duboko zakopano....

Ipak, jasno mi je da je njegov utisak utisak dolaska (kada su mnogo upadljivi problemi tipa - nemam posteljinu, metro je sterilan (to je već problem čari Pariza koji sve druge gradove čini dosadno čistim), dom je krš i sl.), dok je moj utisak utisak povratka, uvek obojen nostalgijom obolelom od amnezije za slične probleme. 
Nadam se da ćemo za koji mesec dobiti još jedan tekst od njega, koji će veselo patiti od iste bolesti. 

Ono što je sigurno jeste ono što nam ostaje...a ja sam svoje najlepše stvari napisala upravo za vreme svojih "boravaka".  

Bilo kako bilo, odlasci, boravci, pa i dolasci, uvek su nešto što nas ozbiljno pomeri i još ozbiljnije obogati.
 Neka samo nema kraja avanturama (takođe odbijam tačku)