Rekli
su mi da treba da pišem. Pisala sam i pre toga.
Neki su
rekli to ne valja baš. Pisala sam i posle toga.
Niko doduše
nije rekao da treba da dišem. To sam uradila instinktivno. Ali još uvek se tome
učim, tu veštinu vremenom nadgrađujem.
Umovanje
je došlo sa time. Samovanje sa njime.
Slike su
se vrtele same. Iz ređe i gušće tame.
One ušuškane
i one gole. One mekane od posteljine i one grube od asfalta tuđine. Uvek jednako
jake.
One zamagljene
i one čiste. Nikad iste i uvek iste.
Poezija
se pisala sama. Koracima. Proza uvek potpomognuta. Redovima.
Samoća
je znala biti i setna i bolna i osmehnuta. Ali uvek jednako rasterećujuća.
Nesanica
opterećujuća. Međutim bremenita. Uvek iznova plodna, silovita.
Mrzim je
i volim. Tučem i molim. Ona me guši i uvek nanovo uči da dišem. Da prodišem.
Moj usud
i moj dušmanin. Moje breme i moj tiranin.
Moj prijatelj.
A rekli
su mi da treba da pišem.
Rekli su
mi da sam lepa. Da sam srećna. Da sve imam.
Rekli su
mi da nastavim da pišem, a ja sam nekako počela da prestajem da pišem.
Rekli su
mi da sam sjajna. Da sam uspešna. Da sam bajka.
I da
svakako nastavim da pišem.
A ja
sam eto počela da prestajem da dišem.