Wednesday 19 September 2012

O pisanju i disanju


Rekli su mi da treba da pišem. Pisala sam i pre toga.
Neki su rekli to ne valja baš. Pisala sam i posle toga.
Niko doduše nije rekao da treba da dišem. To sam uradila instinktivno. Ali još uvek se tome učim, tu veštinu vremenom nadgrađujem.
Umovanje je došlo sa time. Samovanje sa njime.
Slike su se vrtele same. Iz ređe i gušće tame.
One ušuškane i one gole. One mekane od posteljine i one grube od asfalta tuđine. Uvek jednako jake.
One zamagljene i one čiste. Nikad iste i uvek iste.
Poezija se pisala sama. Koracima. Proza uvek potpomognuta. Redovima.
Samoća je znala biti i setna i bolna i osmehnuta. Ali uvek jednako rasterećujuća.
Nesanica opterećujuća. Međutim bremenita. Uvek iznova plodna, silovita.
Mrzim je i volim. Tučem i molim. Ona me guši i uvek nanovo uči da dišem. Da prodišem.
Moj usud i moj dušmanin. Moje breme i moj tiranin.
Moj prijatelj.
A rekli su mi da treba da pišem.
Rekli su mi da sam lepa. Da sam srećna. Da sve imam.
Rekli su mi da nastavim da pišem, a ja sam nekako počela da prestajem da pišem.
Rekli su mi da sam sjajna. Da sam uspešna. Da sam bajka.
I da svakako nastavim da pišem.
A ja sam eto počela da prestajem da dišem.