Thursday 27 December 2012

Devica je pametnija, ribe su češće u pravu


“Devica/podznak ribe
Ovo je tip Device bogat kontraverzijama i ozbiljnim suprotnostima. Ovde su svetlo i tamno, stabilno i pokretno, čvrsto i tečno, intuicija i razum, sukobljeni u jednoj međuzavisnosti koja ih tera na saradnju”

Vrlo jednostavno, eto mene. To o meni kažu stručnjaci. Ali ja nisam samo to. Moj je Mesec u blizancima a Venera u vagi. Sirota Devica stalno mora da kroti sve svoje dvostrukosti.
Pa da počnemo:

Ribe bi da slobodno plivaju. Devica se drži obale.
Kažu da podznak preovlađuje u drugoj polovini života. Hoću li ja to onda živeti tako kratko?
Ribe uz muziku maštaju. Devica uz muziku očas posla oriba ceo stan.

Kažu da su ribe i same dovoljno dvostruke. U kombinaciji sa Devicom dobijamo potpuno podvojeno rastrzano biće. Devici u tom biću nije lako.
Devica bi ribe najradije izvukla iz vode, obrisala ih, osušila (isfenirala), lepo obukla i postavila da nešto čitaju.
Ribe Devici ne bi ništa. Ne zanima ih. Ni ne znaju da je tu. Samo znaju da ne bi da se osuše. Ovako lakše klize između života i sveta, haosa i dana, rada i noći.
Devica bi da sve teglice sa začinima budu jednake. I ribe bi. Jer to je lepo.
Devica bi da se dogovori. Ribe da se potpuno predaju, ili jednostavno uteknu.
Devica će kupiti avionske karte. Ribe će se svetlucave i prelepe šetati ulicama udaljenih prestonica.
Devica će zapaliti cigaretu. Ribe će u njoj dostojno uživati.
Devica je uvek čista i doterana, jer je to uredno. Ribe su uvek čiste i doterane, jer je to lepo.

Kažu da podznak preovlađuje u drugoj polovini života. A nije li to prosto sazrevanje?
Okolina uvek više voli ribe. Ali ja volim tu jogunastu Devicu. Za nju sam neraskidivo vezana.
Okolina pak više voli ribe. Ali Devica je ta zbog koje su ribe to što sad jesu.
Devica voli da čita. Ribe da pišu.
Devici verujem. Riba se pomalo plašim.
Devica želi da istera. Ribe kažu nije važno. I zaista nije. Devica je pametnija ali ribe su češće u pravu.
Devica uči. Ribe stvaraju.
Devica ustaje rano. Ribe noću vilene.

Kažu da podznak preovlađuje u drugoj polovini života. A nisam li ja oduvek i jedno i drugo?
Ja volim tu šašavo pravilnu Devicu. A ribe, na moju sreću, vole mene.

Tuesday 18 December 2012

Pokusala sam

Ne znam...pokusala sam da napisem nesto. Tekst je tu. Ali reci nikako da nadodju. Stalno nadolaze tudje. Dopusticu onda sebi da se potpuno slobodno njima i posluzim. Ionako je ovo sve sto trenutno imam da kazem. Hvala Lana...

“I was in the winter of my life — and the men I met along the road were my only summer. At night I fell asleep with visions of myself dancing and laughing and crying with them. Three years down the line of being on an endless world tour and my memories of them were the only things that sustained me, and my only real happy times. I was a singer, not a very popular one, who once had dreams of becoming a beautiful poet — but upon an unfortunate series of events, saw those dreams dashed and divided like a million stars in the night sky that I wished on over and over again — sparkling and broken. But I didn’t really mind because I knew that it takes getting everything you ever wanted and then losing it to know what true freedom is.

When the people I used to know found out what I had been doing, how I had been living — they asked me why. But there’s no use in talking to people who have a home, they have no idea what it’s like to seek safety in other people, for home to be wherever you lie your head.

I was always an unusual girl, my mother told me I had a chameleon soul. No moral compass pointing due north, no fixed personality. Just an inner indecisiveness that was as wide and as wavering as the ocean. And if I said that I didn’t plan for it to turn out this way, I’d be lying — because I was born to be the other woman. I belonged to no one — who belonged to everyone, who had nothing — who wanted everything with a fire for every experience and an obsession for freedom that terrified me to the point that I couldn’t even talk about — and pushed me to a nomadic point of madness that both dazzled and dizzied me.

Every night I used to pray that I’d find my people — and finally I did — on the open road. We had nothing to lose, nothing to gain, nothing we desired anymore — except to make our lives a work of art.

Live fast. Die Young. Be Wild. And Have Fun.

I believe in the country America used to be. I believe in the person I want to become.
I believe in the freedom of the open road. And my motto is the same as ever —
I believe in the kindness of strangers. And when I’m at war with myself — I ride. I just ride.

Who are you? Are you in touch with all of your darkest fantasies?
Have you created a life for yourself where you’re free to experience them?
I have.
I am fucking crazy. But I am free."

Monday 17 December 2012

Naša raskrsnica tada nije imala semafor


Bio je to karakteristični kraj nekog veka.
Te smo decenije naučili da računamo vreme, iako nam nije bilo neophodno.
Takođe smo u isto vreme nekako i postali svesni kalendarskih godina, iako ćemo tek kasnije shvatiti da nam to znanje ne ide u prilog.
Ulice Radnička i Maksima Gorkog bile su sve što nam je potrebno. Grad je bio mali.
Spens je bio centar univerzuma i mi koji smo živeli u njegovoj blizini s punim pravom smo se smatrali jedinim pravim stanovnicima naše malograđanske varošice.
Naša raskrsnica tada nije imala semafor a bila je jedna od većih. Bio je pravi podvig preći je ali, uprkos tome, roditelji su nas od prvog dana osnovne škole puštali potpuno same.
Tada je bilo dovoljno reći živim kod Baby Blue-a.
Bili smo jedina osnovna škola sa francuskim kao drugim jezikom. Od prvog razreda. Krem.
Reči kao što su dvojka, sedmica i slično, nisu bile u našem rečniku. Autobus nam nikada nije bio potreban niti smo znali da se njime služimo.

Postali smo pravi mali razmaženci izašli iz zlatnog kaveza kad nas je dočekao čika iz parking servisa i počeo da nam naplaćuje parking na kojem više odjednom nije bilo mesta.
Postali smo „plava zona“ a za sebe smo i dalje ostali centar crvene.
Sada nam treba dokaz da stanujemo na toj adresi da bismo dobili godišnju nalepnicu za kola.
U međuvremenu smo saznali da postoje ljudi koji žive na naselju, klisi, salajci i koji se svakodnevno voze čudesnim plavim cepelinima.
Ništa se zapravo nije promenilo. Iznikle su neke silne šarene kartonske zgrade na koje smo se neprimetno navikavali.
Sada se škole biraju po čuvenju, ne po adresi i pripadanju.
Mama više nema spreman ručak u 14h, ali je otvorena hrpa restorana brze hrane, baš tu, eto, ispod nas.
Sada i mnogo manje raskrsnice imaju semafore. Dobili smo ga i mi.
Sve je postalo mnogo brže. Brže od brze hrane.
Ali nama sada treba mnogo više vremena da, čekajući zeleno, pređemo tu našu, veliku raskrsnicu koja je označavala našu inicijaciju...

Sunday 9 December 2012

"Vidim ti Ajfelovu kulu"


Lako smo je našle. U ulici bez imena i broja, svi su nekako znali kod koga smo pošle i na koju kapiju treba da zakucamo.
Ne verujem ja u te gluposti. Ali ni najmanje. Bila je to besmislena srednjoškolska zabava. (kao i većina života uostalom!)
Imala je urokljivo plave oči, strašno prljavu kuću i najcrnji soc od kafe u koji je gledala. (ma ne verujem ni u to, preuveličavam, radi dramatizacije scene. Zapravo je imala plave oči, prilično neurednu kuću i skuvala je kafu koju smo same, umesto novčane naknade, donele.)
Stavila je pred nas papir i olovku. Uzela je moju šolju i rekla: „Piši“. (Što je zapravo vrlo zgodno, jer ljudi posle zaborave pola stvari koje su im rečene, a zbog reči su i došli.)
Danas ne znam gde mi je taj papir. Ipak ima tome 12 (!?) godina.
Sećam se nekih stvari. Sećam se da je rekla da će mi neko bolovati od srca.
Sećam se da je rekla: „Vidim ti Ajfelovu kulu. Pored nje broj 5, to je uspeh. Slova i reči. Bićeš bogata.“
Imala sam tada dugu, gustu, raskošno plavu kosu. Prosto nisam izgledala kao neko ko će biti siromašan.
Bila sam puna života. Te godine sam se istetovirala, sto puta zaljubila i smejala se, te godine sam imala 16 godina. I tada sam pisala. Pisala sam uvek. I tada sam govorila francuski. I to sam uvek. Te sam godine upoznala veliku ljubav. Nedugo potom operisao je srce. Danas više i nije tu. Ali to je već priča o neverovatno beloj maramici...
Ko god me poznaje, zna da ne verujem u te stvari. Za prozaično objašnjavanje filozofije dobrih profajlera i psihologije žrtve koja pamti i tumači samo ono što joj odgovara, nema mesta u ovoj mojoj poeziji.  
Sećam se da joj je kuća bila puna mačaka. (to nije dramatizacija, zaista je bilo tako.) I da joj je ćerka neprekidno bila na telefonu sa policijom jer joj je bivši muž kidnapovao ćerkicu. (opet živa istina.) Sećam se da sam imala svetlo plave farmerke i roze majicu. Sećam se da je bio maj. I da je bio Petrovaradin.

Wednesday 5 December 2012

O naročito beloj maramici...


Nije ti rođendan.
Nije godišnjica.
Setih te se. Eto.
Pesma je sama krenula iz belih slušalica. To je bio okidač.
A povod...pa povod je onaj nepromenjivi. Volela sam te.
Volim te i dalje.
Smrt obesmrti ljubav. Da, toliko je jednostavno.
Možda bi trebalo da ti odnesem cveće. Opet. Možda ne. Ja sam sad odabrala ovako.
Sećam se. Pamtim.
Sećam se da je tamo gde sad stoji tvoje ime i 2 puta po 4 cifre (sa tragično malim razmakom između sebe) tada jednom spušten beli kovčeg. I jedna lopta.
Bacila sam malo zemlje. To se tako radi. Poljubila sam loptu. To ljude može i da začudi. Ali ne nas.
Detinjstvo inače ima tu sjajnu prednost čuđenja. Detinja ljubav oboje nas je začudila.
Kad je moja ruka, naročito bela toga dana, bacila to malo zemlje, prestala sam da se čudim.
Kada je moja haljina, toga dana izvanredno crna, spakovana na dno ormana, prestala sam da zaboravljam.
Pamtim. Sećam se.
Smrt ovekoveči uspomenu.
Pevušim. Uvek istu melodiju. Prati je šuštanje naročito bele maramice i nikad crnje razmazane šminke.
Inače crno ne nosim. Ne patetično, kao, posle toga. Ne, jednostavno ne volim tu boju. Ni pre, ni posle. Crno stavljam na oči. I nema to nikakvog pesničkog značenja. Jednostavno, lepo mi stoji.
Ali sećam se. Pamtim.
Sve je vrlo jednostavno. Kao ljubavna poruka. Kao zagrljaj. Kao metalni otkucaj. Kao veliki ožiljak. Ne metaforički. Vrlo fizički. Videla sam ga. Dodirivala. Osetila njegovu nežnu hrapavost pod prstima. Čula zvuk monitora.
A onda skok.
Sve je vrlo jednostavno.
Pamtim. Sećam se. 

Monday 3 December 2012

Edipov odgovor: ja ću se u tebe zaljubiti

Na pogrešnog si naletela, ja ću se u tebe zaljubiti. Toliki pre mene već jesu. Na pogrešnog si naletela. I šta će ti to?
Ja ne umem šiti, piti i francuski govoriti...plavi su zečevi samo u priči.
Ja se umem samo dovoljno stabilno držati na staklenim nožicama sopstvene nesigurnosti nudeći ti željeni muški hologram čije si crte lica i sama nasledila...
Šta ti ja mogu dati? Ništa ti ni ne treba kažeš?  U to sumnjam...čvrsto.

Ali shvati utvaro, ja ću se u tebe dečački zaljubiti, a šta će ti to...
Umeš li uopšte čovek biti? Kažeš meni treba majka. Ali ne! ja ću te isprva toliko uporno ubeđivati u suprotno...ljubiću tvoju slobodu, obožavati tvoju raspojasanost...i nema to veze s godinama. Možeš ti biti i mlađa i starija, ja ću želeti devojčicom da te načinim.
No, pazi se devojčiče, ja ću se zaljubiti u ženu u tebi. Moraćeš mi šiti, piti i francuski govoriti. Uhvatiću pojas tvoje raspojasanosti.
A nema to veze s godinama. Mogu ja biti i mlađi i stariji, ja tu devojčicu ne umem čuvati. Ne umem joj dovoljno očinski mirisati.

Na pogrešnog si naletela, ja ću se u tebe, (oo toliko!), zaljubiti. Na majčinom jastuku potom ću te oplakivati.
Moj odgovor je neizlečivo kratak: umeš li ti draga nešto skuvati?

Sunday 2 December 2012

Zdravo, ja sam Elektra, umeš li cepati drva?


Hej, pa ti si neki sladak dečak…
Nisam došla ni sa kim. Šta to uopšte znači…
Da, lepo mirišem, kosa mi je gusta, upija sve mirise…pamti gde sam bila…podseća.
Ima u njoj morske soli, francuskog asfalta, dosta nikotina i prilično mnogo slobode.
Ne moraš mnogo pitati, iako mi pričanje nije problem.
Možda imam sestru, psa i papagaja.
Možda studiram medicinu i volim nemačku filozofiju.
Možda cu i ići s tobom sutra na tu kafu.

Ma ne. Imam braću. Puno braće.
I ne marim životinje niti nemačku filozofiju. Možda konje. I Ničea.
Mada mogu otići s tobom na tu kafu. Kad god.
Al' šta će ti to?
Ma nije da ne bih imala šta da ti kažem. Al' šta će ti to?
Kosa mi je možda zlatna, možda prirodno crna. Možda sam samo pritvorno ovako toplo smeđa.
Možda si me primetio na ulazu u neki muzej, možda na pijaci sa krem korpom punom raznobojnog povrća. Ja ionako u slobodno vreme pričam sama sa sobom. Pišem sama sa sobom.
Ma nisam utripovana. Grozim se ideje da budem „drugačija“. Nisam feminstkinja. Volim muškarce. Ne bojim se.
Vidiš, sasvim sam takva. Al' šta će ti to? Šta bi s time radio? Misliš da bi umeo da me voliš? Da me mrziš? Da li mi to uopšte treba? To me pitaš? Ma ne.

Jeste, nisam ti rekla svoje ime. Nisi pitao. Ja pričam samo kad  me se pita.
Zovem se Elektra. Dragi dečače, šta bi sa mnom? Poznaješ li umeće skijanja, jahanja i tenisa?  Umeš li cepati drva, praviti najlepše stolove, kositi, kopati, prskati, a da ti šake i dalje budu najfinije muške meke, kada uskočiš u dobro odabrano odelo i kažeš mi da mi te cipele ne idu sa tom jaknom? Umeš li mirisati čak i kad si umoran od svega, umeš li pričati priče, tegliti skije ako se bojim žičare, trčati za biciklom ako se bojim da padnem? Ma ne, porasla sam, više se ne bojim. Padanja ponajmanje. Ali dečače dragi, umeš li uopšte biti neko koga ću pitati za mišljenje?