Saturday 2 November 2013

Nema kako



Kako se piše knjiga o sebi?
Da li se ikad ne piše o sebi?
Ja sam zauvek svoja nemilosrdna boljka.
Moje ogledalo pretužno krvari.

Kako se može ne grliti kada se voli?
Kako se voli? Ako se voli. Da li se voli... ikad osim sebe?
A voli se.
Moja je Košuta moj barut, lešnikasta kuglica, neprolazni miris.
A drugih je uvek više. Samo je ona jednina.

Koliko su oni važni?
Sve manje.
Ne zaboravlja se kako se voli. Samo se manje pažnje pridaje voljenju.
Ja mogu da volim svaku noć. Poneku noć. Ovu noć.
Telesno je uvek sjajno. I uvek najbolje dođe sinoć.

Koje se telo zapravo voli?
Kada prelaziš noktima po tuđem, uvek samo svoje kidaš.
Razdireš, cepaš.
Stvar je samo u tome sa kakvim se mirisom zaspi...
Kad tuđe telo ljubiš zapravo samo svoje s
jedinjuješ, pokidano lepiš.

Kako se živi sa tugom?
Oh lepo, dugoročno, prijateljski.
Uz čaj.
I dok je nepravda uvek neprijateljica, tuga postane najbolji drug.

Koliko dugo rane ne zarastaju?
Posle rađanja se krvari. Posle spajanja se krvari.
Krvari se uvek od oslobađanja.

Kako se to izgubi sebe?
S mukom, ne damo se lako.
Al' neprijatelj uvek zna kako.

Hoće li neko čitati moje reči?
Hoće. Čak i kad za to nema nikakvog razloga.
Jer uvek je tako.
Razlog je, dragi moji, kao reč, odavno proteran, prognan.  
Dugo je životu smetao, bio nepoželjan.
Da, moguće je, nekako.
Samo...odatle nema dalje.

Nema kako.  

Sunday 15 September 2013

Priča o duši i crvenom koferu



Hej dušo, imaš li ti dušu?
Imam. Premorenu. Od spavanja i nespavanja. Pa nek shvati ko kako hoće.
Od klupa i hodanja. Opet, ko kako hoće.
Kad se sanja ionako se ništa ne čuje. A nije da joj nisam rekla.
Ponavljale smo obe „ima li kraja?“ i „šta još može da mi se desi?“ Uh, slušaj, dobro slušaj, nikada ne reci „šta još?“. Uvek ima dalje. I od najgoreg može gore.
A šta ako sve stvarno sam biraš? Je l' moguće da si tako birala dušo?
Pa ne znam. Je l' moguće?
Kad se plače ionako se ništa ne čuje.
Sad se više ne pitamo nas dve „ima li kraja?“
Sad se pitamo šta se nalazi iza nade...
S koje strane?
Sa one sa koje je nema više.
Tu, eto, jedan onaj dečak stoji. Onaj koji se već jednom u nekoj priči u ogledalu gledao.
Hej dečače, imaš li ti dušu?
Nemam. Premorenu.
(pauza. tišina.)

Kako se to izgubi duša? Ne proda, izgubi. Oh, da sam je barem prodala. No nisam. Džepovi mi prazni. 
Ovo je moja, sasvim istinita, priča:
Sedela sam, dušo, danas na jednoj klupi. Noge su me bolele a dlanovi otekli. Padala je čak i kiša. A nekada je na toj klupi sijalo sunce. Sijalo je tako jako, sećam se, a ja zaspala pa izgorela. To je bilo spavanje.
Dušo, slušala sam pre neku noć vozove kako bruje. Svaki je njihov prolazak zastrašujuće podsećao na zloslutno obijanje vrata rasturenog stana. To je bilo nespavanje.
Razmišljala sam dušo puno, pa se i od razmišljanja umorila. To su moja hodanja.
A moje klupe...pa, nema ih više. Odvukli ih preteški koferi, dušeci punjeni strahom, kalendari sa sve gorim sutra, crni rezultati na belim papirima, crne ćelije na belim čaršavima, prazna imanja i lažni horoskopi.
Neki dan jedan mi je čovek pokazao kako izgleda golemo nemanje. Otvorio mi je vrata svoga stana u kojem nije bilo ničega. Znaš li kako izgleda kad nema ničega? Hm, ne novog ničega, već počupanog, iskidanog ničega...tek što sam sletela.
Sutradan sam izašla iz metroa i kupila ELLE i pužiće sa suvim grožđem. Kao da sasvim imam dom iz kojeg sam krenula u još jedno sasvim obično jutro.
Samo dan kasnije uživo sam slušala ono što sam toliko puta čitala. Srce mi je tuklo kao u izreci, dakle kao ludo, dok sam pokisla i potpuno nespremna stajala pred vratima nekog sasvim drugog čoveka. Da je sve pre toga bilo drugačije, možda bi i bio san. Ovako je bila samo najčudnija java. Ona za koju mi je rekao da je nestvarnija od fikcije. Njegov glas bio je isti kao na snimcima, njegove reči kao one u njegovim knjigama.
Znaš li kako izgleda zlatni kavez? Ma ne u priči, nego zbilja. Pokidan.
Jesu li suze koje pustimo u ekstazi kada nas neko presilno ljubi iste one koje prosipamo rasuti po ledenim podovima? Nisu to nikakve metafore, poređenje je sasvim bukvalno.
Kako to da nekada moje lice nije bilo nimalo ružno? E, to je fikcija.
Danas sam videla sebe u aparatu za fotografije na metro stanici. Bila sam onaj dečak i jasno se videlo da nemam više ni grûdi ni materice, iako je ekran pokazivao samo lice.
Kako to da su moje pustolovine nekada lepršale u ritmu haljina koje sam nosila a pre dva dana su iste one škripale u ritmu preteškog kofera? Ispred svakih stepenica zastajkivala sam bez daha. Nije bilo ni fiktivne šanse da ga podignem. Ruke su mi još prethodne večeri od počupanog i iskidanog ničega počele nemilosrdno drhtati. Muškarci su mi prilazili i ljubazno nudili pomoć. Ne bih stigla ni da odgovorim, kofer bi već bio u njihovim rukama. Posrtala sam vukući kofer do sledećih stepenica. Do sledećeg ljubaznog prolaznika. Ne znam da li su mi to dlanovi krvarili ili je kofer oduvek bio crven. Kako to ono beše narod kaže, „ispustila sam dušu“...? Elem, nisam stigla da se sagnem da je pokupim. Metroi su prolazili. A ja bih stvarno volela da sad mogu da kažem da je to bila fikcija.
I tako sam, dan kasnije, sasvim bez duše, stajala pred piščevim vratima. Nije bio san. U snovima retko kad stojimo pokisli pred vratima nekog pisca, a još ređe ostajemo bez duše. Bio je to život, sasvim nestvarniji od fikcije. Isti onaj život koji je odabrao baš taj trenutak da mi pisac, kao da sasvim zna moje prethodne dane, bolno jednostavno i bez naročitog povoda kaže: „Vous savez, Life is stranger than fiction.“  

Bilo je to još juče.

Danas mi je, dušo, jedan veliki crni čovek na ulici došapnuo: „Pourquoi vous ne souriez pas?“ Samo sam prošla, ubeđena kako je pomislio da ga ne razumem. Osetila sam da me prati pogledom, stojeći prikovan ispred zlatare u kojoj je radio. Vraćajući se istom ulicom opet sam ga srela. Kada su nam se sreli i pogledi, nehoteći sam se nasmejala. Prvo stidljivo pa onda još jednom, onako, baš. Razvukao je osmeh sa razmaknutim zubima, znaš, ličio je na Marselusa Valasa, onog velikog Crnca iz Petparačkih priča, i rekao: „Là, c'est déjà mieux que tout à l'heure!“ Naravno da je znao da ga razumem...


Saturday 31 August 2013

Oni smo tu

Tu su da smo zajedno sjajni.
A kako smo samo sjajni!
I ćutljivi i brbljivi, mi tačno znamo kako treba. Koliko X i koliko Y. Koliko crnog a koliko smeđeg. Kolika razlika.

Tu su da smo zajedno lepi. Lepi puta 5.
Tu su da smo najbolja ravnoteža. Najbolji broj ruku, da nam ništa ne umakne. Najbolji broj očiju, da svako ima u čijim da se vidi. Najbolji broj usana, da se svađaju i ljube.

Tu su da smo zajedno srećni.

Tu su i kad je teško. Da zajedno podignemo.
Tu su kad je svega malo. Jer kad je 5 nikad nije malo.

Tu su i kad je mrak. A mrak se ne zove uzalud MRAK. Nema on uzalud 4 slova. Ili tri...ali oni su tu da nas je 5. Jer kad je 5 i od mraka je više. 

Tuesday 20 August 2013

Tako izgleda.

Bio jednom…pa, recimo, jedan dečak. Recimo da je bio plav. To je ionako sasvim nevažno.
Bio je, i još uvek je. Taj dečak. Recimo. Tako izgleda.
Pa je bio srećan. Pa je bio tužan. Pa je doživeo da ga uvrede. Da ga odbace. Da je tišina. A on ni u tišini nije mogao da zaspi.
Pa je bio besan. Pa je doživeo da ga nešto boli. Da ga više toga boli, stomak, glava, misli. Da  je mrak. A on ni u mraku nije mogao da zaspi.
Pa je bio očajan. Pa je doživeo da nema kako. Da neće gde.  
Pa je bio ružan. Pa je doživeo da se gleda u ogledalo i da vidi samo nekog tamo dečaka. Tako izgleda.  

I nije ovo sasvim obična priča. Ovo je tišina. I mrak. 

Sunday 11 August 2013

Pssst...

Pssst...htela bih šapnuti nešto vetru...
Odjahati tamo gde se sve nekako zna.
Dozlogrdiše mi ova smrtonosna nepoznavanja, pogubna razmimoilaženja.

Pssst....

Ima ljudi koji su harali ovim šankom. Ali to nikada više neće.
Ostali su tvoji drugovi. I mi ostali preživeli. Da se sa svojim pričama borimo. Milujemo. Mrzimo. Igramo.
Znaš li da ima noći kada ceo Tramvaj prećutno urliče tvoje ime? Briga te. Ostali smo mi preživeli.

Tiho...htela bih nešto došapnuti vetru...

Juče mi je na neku već moju banalnu šašavost nemerljivo ozbiljno rekao: Kad ćeš odrasti?
Ah, čoveče veliki, ozbiljni, dragi, u tom mi je trenutku još jednom postalo jasno zašto mi nismo mogli.
Volim te čoveče veliki, odrasli, dragi ali tvoja je glava isuviše pametna. Ona može. Samo je još trebalo da hoće. Da me razume. Prijatelju. Pssst....poznaješ ti mene najbolje.


A sad tiho, molim...vetar mi nešto odgovara...

Monday 5 August 2013

Lana, ti i ja



Nisam pisala dugo. Bar ne ono za objavljivanje. Nekad se pak emocije prenakupe, koliko god ih suzbijala. Onda se pojave duhovi. Duhovi onih koje smo voleli a koji su odlucili da sebi oduzmu zivot. Duhovi onih koje i dalje volimo kao zastrasujuce velike figure, mocne, ali s kojima ne ide. Suvise ja ljubim slobodu. Duhovi onih koje nismo sigurni da li volimo ali cija odsutnost oporo pece.
Jako ih je mnogo bilo a srce nekad ne zna koliko jos u njega moze da stane.
Jednom koji se ubio, drugom koji se sam izgubio...ovom sadasnjem koji se verovatno nije jos probudio....
Nisam nesrecna. Samo setna. Zivot je presjajna tajna. Sloboda jedini nacin koji umem. A mozda ja uistinu i ne znam voleti do sebe...ma ne...
evo sta sam jednom napisala...



Sve je počelo tom letnjom tugom.
Tako smo se zavolele.

Kiss me hard before you go
Summertime sadness
I just wanted you to know
That baby you're the best 


Može li se šta jednostavnije i jače izgovoriti?
Kako me je naterala da se osetim živom...
Seta je najambivalentnije osećanje na svetu.

 I know if I go, I'll die happy tonight. 

Kolika je silina trenutka koji to iskreno diktira?
A bilo je takvih trenutaka.
Gospode bilo ih je!
Kad se hoće sve i hoće odmah.
A ja bih pre odmah.
Makar i po cenu onog sve.

Honey I'm on fire I feel it everywhere
Nothing scares me anymore! 


Ništa, apsolutno ništa! To je ono što pokušavam naučiti svoju ćerku.
Samo se nemoj plašiti draga.
Može to i posle. No, strpljenju bolje da te uče drugi. Ja sam potpuno nestrpljivo glagoljiva. Strpljivo apsolutno nepismena.

Later's better than never 

Samo moraš znati reći

Even if you're gone I'm gonna drive, drive.


Jer to je istina najbanalnija.
Draga...

Now my life is sweet like cinnamon
Like a fucking dream I'm living in


Ne vredi…ništa bez melodije.
To se mora otpevušiti

Now my life is sweet like cinnamon
Like a fucking dream I'm living in
Baby love me cause I'm playing on the radio

Draga...
Nemoj se plašiti da se predaš.
Zajebi lekcije o uzdržavanju, ograničavanju, ponosu.
Inat je najveće sranje.
Obrati se.
Slomi.

Hello, hello! Can you hear me? I can be your china doll If you wanna see me fall…

Mogu, zaista mogu…samo moraš biti siguran da to želiš.
Ja ionako nastavljam dalje.

Draga…mene je tata svemu najboljem naučio.
Samo ih pusti, govorio je.
I puštam.
Iskreno ne marim.

You went out every night
And baby that's all right
I told you that no matter what you did I'd be by your side


Uz mene, tvoja je sloboda slađa.
A kad se vratiš ja ću biti tu.
Jedno vreme.
Život je samo zagonetna banalnost.
Ja ga takvog i mazim.

Blurring the lines,
Between real and the fake.


Pišem ga uz laži. I muziku. Jer jedino ga takvog neko može poželeti da pročita.
A laži rastu iz sećanja. Nenamerne. Nevine.
Dok me stopala ne izdaju.

Draga, draga….

Darling, darling, doesn't have a problem
Lying to herself cause her liquor's top shelf 


To sam ja. To si ti. To je istina. Jer paradoks je najveća jednačina.
A seta najambivalentnije osećanje na svetu.

The crazy days, the city lights
The way you'd play with me like a child
And there's no remedy for memory 
I don't wanna wake up from this tonight

Umreti od sreće.
Dok me stopala ne izdaju.

I ne moram spavati u američkoj zastavi da znam da me je otac svemu naučio.
No, ti slušaj…draga…biće dana, doći će godine….

And that's where the beginning of the end begun
Everybody knew that we had too much fun


I samo se prepusti. Inat je sranje.

I'm in his favorite sun dress Watching me get undressed

He holds me in his big arms Drunk and I am seeing stars This is all I think of.

A onda idi dalje.
Jer to si ti. To sam ja.
A kad mene ne bude, ti čitaj moje tekstove.
Ako budeš i sama pisala, ne vraćaj se na prethodni red.
Nisam to radila ni ja.
A kad mene ne bude, slušaj šta su o meni rekli.

My mother told me I had a chameleon soul, no moral compass pointing due north, no fixed personality; just an inner indecisiveness that was as wide and as wavering as the ocean...
And if I said I didn't plan for it to turn out this way I'd be lying...


Neću te lagati.

Been tryin' hard not to get into trouble,
but I, I've got a war in my mind


I zato ne pokušavaj da povežeš moje redove. Paradoks je moja jednačina.
I nema potrebe da pijem. Ja ovo pišem uz čašu mleka. I muziku. Jer jedino bi tako to neko poželeo pročitati.
Draga…samo ih pusti…NAJVEĆA JE SLOBODA UMETI IZGUBITI ONO ŠTO SI ODUVEK ŽELELA!


Znaš ono što sam ispisala na kuhinjskog tabli:

…it takes getting everything you ever wanted, and then losing it to know what true freedom is.

Zato me sad nemoj slamati…

Don't break me down
I've been travelin' too long
I've been trying too hard
With one pretty song


Svaki put ću isto moliti. Iako znam da ću svakako nastaviti dalje.


Dok me stopala ne izdaju.

Feet don't fail me now
Take me to the finish line.


Do tamo gde se umire od sreće.
Jer seta je najambivalentnije osećanje na svetu.


Sunday 14 July 2013

Mir. I ničiji više.

Ja volim da kući stignem kasno.
Volim da znam da su moji đonovi nekim zaglušenim podom izlizani.
Da mi je u kosi mnogo toga još neispričanog.
Da mi je hod lelujav a glava na jastuku slatka i teška.
 Ja volim da kući stignem kasno.

Ja volim da legnem rano.
Da ustanem sveža i zalivam cveće na terasi dok sunce još nije skroz izašlo.
Da napravim kafu i pijem je dok još svakoliki svet spava.
Tad prstom po glatkim stranicama klizim i to je ono neko sveto vreme.
Dok mi dete još na jastuku usnulo mljackavo diše.
Tad rasprostrem veš i samo udišem, mirišem....
Ja volim da legnem rano.

A što volim kad kući stignem kasno.
Kad ne znam koje su poruke poslate a koje samo u mislima ispisane.
Kad mi nije ni važno.
Jer kući stignem kasno.

A kad legnem rano, jastuk mi na odmor miriše.
Knjiga pored jastuka neke nepročitane redove piše.
A dete na svom jastuku još uvek usnulo mljackavo diše.
Ja zalijem cveće, prošetam po stanu, gnezdo moje samo je moje. I njeno. I ničije više.


Monday 24 June 2013

i kraj.

Neke stvari su suviše strašne da bi se preko usana prevalile.
Da, drage Marine, ja vas najčešće toliko jezivo razumem.
Neke lađe su samo papirne. A neke, na još veću žalost, prave, teške i odlazeće.
Neke stvari su suviše čemerne da bi se progutale.
Da, draga Lelo, ja tebe, o znaš koliko, osećam.
Neke su boli suviše luckaste da bi se opisale.

Neke stvari su suviše gorke da bi se jezikom dotakle.
Da, draga Nino, ja sve u tvojoj crnoj glavi napamet poznajem.
Neke stvari su suviše crne, od tvoje kose čak crnje...
I da, draga Natašo, od tvoje kose takođe...znam ja.
Da, dragi svi, neki su jadi čak i od moje kose gušći...

Neke stvari peku tako prosto da ih najvrelije psovke besa ne mogu prepeći.
Da, draga Majo, ja so tvojih suza u svojim ustima kušam.
Neki su prozori suviše veliki da bi se oko kroz njih usudilo da pogleda.
A neki ponori i od pogleda dublji.
Jeste draga Nađo, znam ja svaku tvoju neizgovorenu reč.
Neki su životi sestro, nažalost napravljeni da budu proživljeni.

Neke su tuge, braćo sva moja neopisive i kraj.



Tuesday 11 June 2013

Oči te otkriju

Kakve su to oči koje nisu moje a jesu?
One u koje sam zaljubljena kao u svoje osim što to nisu...
Kako je moguće da postoji koža koja toliko na moju miriše?
Sopstveni miris se nikad ne oseća, ali se uvek prepozna lako. A kako?
Tako što se sopstvena koža uvek sopstveno diše.
Tuđa, koliko god da je ista uvek se tuđe udiše.
Koja je to kosa što je moja bila ali odavno nije više?
To je ona koju sam odrastanjem zbacila da bi ona mogla da je isplete.
To je čisto zlato.
Gde su oni prsti u dva reda? Pa mama mi ih je tako zdušno lepila da u malu obuću uđu.
Nemam ih ja više.
No, evo ih opet. U mojim rukama. Pa kako?
Tako što ih u sebi nosiš pa se mala stopala od silne ljubavi iskrive. Čak i kad na tebe ne liče, po tebi se saviju.
Čak i kad od drugog uzmu nijanse sive, zlatne niti na tvoje nekadašnje sliče. 
Pa i kad od drugog sve crte lica uzmeš, oči te otkriju.
Jer te oči su moje iako u tvoje smeđe košutasto ime savršeno staju.


A kada me noću probudiš i uplašeno pokažeš na osetljivi nosić i zastrašujuće mrlje po čaršavu,  ne strahuj prepadnuta srno, to je i moja krv što se po tvom jastuku razlije u crno.

Saturday 8 June 2013

Negde između ega i bojazni

Kada ćemo opet na jahanje?
Trep, trep. Tako pokušam sa svakim muškarcem, a moj brat je jedan od bolećivijih. Na mene.
Da, jesam ja ista ona koja mu je slatko zagorčavala život kad smo bili mali. Ali on više nije mali. Ja sam ostala ista. Ali on je ogroman. U šake me celu uzme i zaštiti od sveta.
Pa mama je rekla da će sutra padati kiša. Ah, mama....
Ima li neko ovde ljubomoran na naš odnos? Mislim moj i njegov, ne moj i njen. To nikako. Mada, mama je uglavnom kul.
Prošle je noći opet bio na nekom drugom užarenom kontinentu. Da, i kod njega je gorelo. Ali to samo on ugalj isijava.
Pisala sam mu. Slala pesme. Mi se tako sporazumevamo. Njegove odgovore nisam baš najjasnije shvatila, malo se više te prošle noći popilo. Spominjao je neku brzu vožnju. Rekao da je umoran. A ja obrnula dekadu.
Pročitao je moju knjigu. Još davno. Odgovorila mu je na mnoga pitanja. Ta je knjiga još uvek negde među nama. U sladunjavom prostoru stidljivosti, snebivanja i neodvažnosti. Negde između ega i bojazni. Još uvek je naročita tajna. Ko zna, možda je jednom i objavim.
Kako bi bilo večeras voditi ljubav sa vetrom?
Od poezije dodir satkati...večeras...
Jer večeras sam u stanju da poletim. Rekla sam mu to. Ne sećam se šta je odgovorio. Verovatno da sam lepa. Njemu najlepša. I da me voli. Ali nije bio pored mene. I on je negde na drugom užarenom kontinentu leteo.
No, sve je mnogo jednostavnije nego što se možda čini.

Auh što se te neke prošle večeri popilo. Sad više ne znam čije sam odgovore i kad čitala.
Ali sanjala sam nas. Na konjima. Na skijama. Na talasima i na šinama. Na svim prevoznim sredstvima života. Kako se kroz njega vozimo. Kroz svašta smo projurili. Pa zajedno i kroz ništa.
A sećaš se one najskuplje „kafe“ u Nici? Sećam se, jer se snova čovek uvek seća.
De reci mi nešto pametno. Sad kad sam ja ostala bez reči.


A ona mala slatka pored mene prethodnog me je već nekog tamo dana pitala kada ću napisati nešto o njoj. O, pišem ja draga, uvek o svima vama, samo se morate pronaći. 

Friday 10 May 2013

Rođendan najneobičnijeg dečaka


Bila je to jedna sasvim neobična beba.
Od onih što nikada nisu imale mlečno plave oči.
Od onih što od prvog udisaja svoju ugalj crnu kosu nisu menjale paperjasto dečije plavom.
Od onih tihih kao noć
Koliko je samo neobična ta beba bila nije ništa naspram onog koliko će to neobičan dečak postati.
Od onih što ćutke trpe sve sestrinske igre. I u njima, prepuni ljubavi, uživaju.
Od onih mudrih.
Dok su glupi dečaci skakali i razbijali, ispuštajući blentave zvuke, on je mudro ćutao.
Dok su oni pametni neprestano brbljali iritantno ličeči na male odrasle lutke, on je mudro treptao.
Krupnim ugalj crnim očima.
Sve ga je zanimalo i majstorisanju se predavao u tišini.
Za čas bi razalatio svaku igračku da vidi od čega je načinjena.
Stariju sestru je bezuslovno voleo.
Mlađem se bratu od srca radovao.
Uvek izazivajući jednake ovacije oduševljenja gostiju, slučajnih prolaznika i namernih rođaka.
Kako je lep. Kako je miran. Kako pametno gleda.
Poseban.
Koliko je to samo neobičan dečak bio nije ništa naspram onog koliko će to neobičan momak postati.
Zašto bi učio? Sve je on to već negde saznao.
Zašto ne bi bio najbolji? Sve je to već negde bilo zapisano.
Zašto bi i dalje ćutao? Toliko toga u njemu samo je čekalo da se u reči pretvori.
Stariju sestru i dalje bezuslovno voli.
Mlađem se bratu jednako od srca svaki put obraduje.
U poslednje vreme uvek je negde daleko. Ali nikada nije zaista otišao.
U poslednje vreme njegova dečija lepota bezobrazno se otela kontroli.
I uvek jednako izaziva ovacije oduševljenja gostiju, slučajnih prolaznica i namernih devojaka.
Kako je lep! Kako je šarmantan! Kako je pametan!
A on uobraženo mari i svesno primećuje.
Pa onda skromno pita za mišljenje, plemenito uvažava.
Kad treba tegli kese, čeka na aerodromu, čuva male šumske košute, kupuje fine glatke časopise, piše apstrakte, kuca eksere...u kobnom trenu donese neophodnu kutiju cigareta.
U poslednje vreme bez njega se ne može živeti.
Smejati, filozofirati, preživeti.
I sve mu pošasti ovoga sveta ne mogu ništa! 
Jer i sa belim tragovima on i dalje ugalj isijava. Jer i sa bolom u ramenu i dalje jednako čvrst oslonac pruža. Jer i kad mu se desni stidljivo skriju jednako belo bez mane osmehuje.
Jer možeš se dragi iznutra lomiti, tvoja je ljuštura zauvek bezgrešno savršena a bubrega, najdraži, srećom imam dva ja!

Monday 15 April 2013

Kako se glupkasto razgovara sa Skarlet


-          Dobro jutro draga, nismo se dugo videle.
-          Mislila sam da si u međuvremenu postala pametnija.
-          E pa, vidiš, nisam. I dalje sam ona ista mala devojčica koja svaki put misli da će kraj filma biti drugačiji. Gledam ga 3 sata svaki put u nadi da je neko promenio snimak. Hoće li se naći neko pametan da to učini? I pri tom ne mislim da onaj glupi fake nastavak neke tamo spisateljice. Da, pročitala sam ga. I bila sam srećna. Ali je fake. Ti u njemu nisi ti.
-          Nisam, istina je.
-          Da, oči ti nisu jednako zelene. A zato sve uostalom želimo baš Reta?
-          Kako zašto, pa crn je. To je dovoljno. Toliko je taman, da na crno miriše. Ja to znam.
-          Molim te, još jednom mi kaži, iako sam te toliko već puta pitala, al' vidiš da ništa pametnija nisam i da sam odgovor odavno zaboravila, molim te samo mi kaži, zašto, zašto smo glupe, pa ne razumemo?
-          To je glava draga. Intenzivna, prava. Zato što smo se kao male najviše volele verati po drveću. Zato što smo mogle.  Sve.  Pa smo umislile da možemo i više.  Zato što smo imale haljina prešarenih. Uzak struk i lepu kosu.
-          Ali ja i dalje imam te haljine, taj struk i tu kosu. I dalje se mogu uz drvo uzverati za tili čas, i dalje su mi noge gipke. Zašto onda više ne mislim da sve mogu? Zašto sam nemoćna, pa ne umem?
-          Zato što sad haljine više nisu važne. Zato što se kosa podrazumeva. Struk i noge su stara slava, a glava? Ona se jedino opet na drvo uzverati može i gledati dole u pregršt zadivljenih dečaka. Al je nesvest hvata kad vidi da u gomili više jednog nema. Sve su glave ostale plave.
-          Ali on nikada nije ni bio u gomili. On je šeretski stajao ispod ogromnog stepeništa. Nije tražio obećanja, uzeo je. On nikada nije bio u gomili....
-          E pa onda si sad shvatila.

Sunday 14 April 2013

tok...i rok...


Pa i nemam baš mnogo vremena da pišem. Toliko je već vremena otišlo na suze.
A u meni kulja.
Nije to sad važno, jer moram da radim. Nemam sada vremena da pišem.
A šta sad, pa tako je toliko puta bilo. Biće opet nekih novih puta, puteva...
Ionako sad nemam vremena da pišem.
Kulja.
Živote koliko sam besna. Nema toliko velikih slova....
Koliko bih vikala.
Lupala. Treskala. NECU! Ali ni to nisu ni izbliza dovoljno velika slova...

MRZIM!
tugujujem.
...p...l...a...č...e...m...
L-U-P-A-M !-!-!-!

Pa onda sednem da radim.
Jer, kao što sam već rekla, sve je to život. Nemam ja vremena za izlete iz njega.
Ja već danima sedam da radim.
Za drugo nemam vremena.
Samo sedam...i onda opet:

MRZIM!
tugujujem.
...p...l...a...č...e...m...
L-U-P-A-M !-!-!-!

i BAŠ ME BRIGA što treba da radim...



Thursday 28 March 2013

Samo se intenzivno može razumeti


Kad slušaš melodiju i čitaš tekst a ne osetiš nije dobro.
Znači, dragi moj, da nekako nisi sasvim živ. Ako ne umeš sročiti nisi još ni pokušao. De, odvaži se.
Kroči.
Nisam ni ja oduvek znala. Došlo je sa prvom suzom. Ma ne znam više ni kada je to bilo. Došlo je sa prvim smehom. Iskrenim i do ludila jednostavno spontanim.
Došlo je sa saznanjem da pasivno ne postoji. Samo se intenzivno može razumeti. Ako to ne osetiš, veruj, nije dobro.
Sumanutost je valjda jedini pravi oblik onoga postojati.
I tu nema računanja. Nema sutra. Nema zbog. Razlog je puko zato. Razlog je tako eto opet sasvim intenzivan.
I nemoj ni pokušati da mi objasniš život. Ja ga samo neposredno želim. A ako to ne shvataš, znaj, nije dobro.
Uvrsti u svoje zadatke da ideš. Da uz neku pesmu sasvim iskreno ridaš. Uvrsti u svoje zadatke da je ne izbegavaš. Da je slušaš. I melodiju i reči. Ako ih ima. Ako ih pak nema a ti smisli. Od doživljaja se trenutno plete.
Uvrsti u svoje zadatke da dan provedeš sasvim sam. Da se setiš i kada boli.
Zapiši sebi u raspored da jednostavno ne radiš ništa. I samo me slušaj. A ako ne čuješ, nije dobro.
Jedini je oblik shvatanja upravo taj.
A onda opet pusti melodiju i čitaj tekst. Tako se emocije uče.
Jer jedini je oblik doživljavanja taj.
Znaj samo da doživljeno nema kud da ode. Sagradi mu dom od reči. Ako ne umeš znači da još nisi pokušao.
Znači da nekako nisi sasvim živ.  
I hajde, odsviraj mi sad. Hoću da osetim. Da osećam. 
Jer pasivno ne postoji. Samo se intenzivno može razumeti.

Tuesday 19 March 2013

Jer sam ponekad sasvim prijatna


Molim te nemoj me voleti. Ja sam sasvim živa.
Nemoj me voleti.
Jer bih ti mogla i uzvratiti.
Nemoj me zavoleti.
Jer moja je sreća najsrećnija, najveća. Radujem se kao dete, zacenjujem i onda letim.
Ali nemoj me voleti.
Jer moja je tuga, molim te veruj, kao nijedna druga, crna, niska, najniža.
Jer ja sam sasvim, sasvim živa.

Nemoj me voleti.
Jer me je zapravo jednostavno razumeti.
Jer sam sjajna, jer sam grozna.
Jer sam samo kao i svi drugi.
Nemoj me voleti jer sam suviše lepa. Suviše dosadna.
Jer sam dovoljno ružna i ponekad sasvim prijatna.
Nemoj me voleti jer ti možda i neću uzvratiti.
Jer ću patiti a i ti ćeš patiti, sasvim izvesno.

Zaboga, nemoj me voleti.
Jer su mi noge suviše tanke, suviše me je lako preboleti.

Sunday 10 March 2013

A šta kad neću?


I kako to sad ljudima objasniti...kad svi odu a misli ti dželati...
A ti sve savršeno razumeš al' da se pomakneš ne umeš.
Ma neću.
Da li se bojiš da ostaneš sam? Da nestanu svi glasovi i kikotanja...Da li se plašiš? Panično.
Sartr je rekao da smo svi osuđeni da budemo slobodni, to jest, da ne možemo da ne budemo slobodni.
Ali ja neću.
I kako sad to ljudima objasniti....da se bojiš da ostaneš sam...Panično.
A sve možeš i sve imaš. Dve ruke, dovoljno nogu i pregršt mašte. I možeš sve. A ti eto nećeš.
A glasovi vrište ustaljene fraze: ko ti brani, sam sve biraš, imaš svu slobodu ovog sveta...
I kako sad to ljudima objasniti...kad svi odu a tvoje te mogućnosti guše.
Kad ostaneš sam a izobilje izbora nemilosdrno ograničava. Kolje.

Da li je i odluka da ništa ne odlučiš i dalje odluka?
Da li je prostor izbegavanja zapravo suočavanje sa odsustvom?
Kako to kad znaš šta hoćeš a to je da nećeš?
Kako da potrčiš kad te cilj ne zanima?
Kako da stojiš kad te mesto ne drži?

Bojiš li se da ostaneš sam? Plašiš li se? Panično.
Jer nestanu glasovi, nestanu kikotanja. Ostaje samo sloboda.
Možeš da izabereš sve što hoćeš. Dve ruke imaš, sasvim dovoljno nogu i pregršt mašte. Treba samo da hoćeš.
A šta kad neću?
Pa ti onda neći.
Jer i izbor da ništa ne izabereš ostaje izbor.

Friday 15 February 2013

Zidovi su bili isti, samo ja nisam umela da pravim kolače


Sišla sam do radnje po čokoladu za kuvanje zaboravivši da je praznik. Našla sam radnju koja radi, odlučna da napravim medenjake sa čokoladom. Popela sam se u stan peške. Tako se valjda poništavaju kalorije od još hipotetičkih medenjaka. Svaki put se pomalo iznenadim…ali nema šta, to je to...zidovi su isti, samo je tepih nekada bio bordo.

Čitam recept za medenjake. Dodajem cimet i čokoladu iako ih nema u receptu. I dalje vrišti ista pesma...dođavola skroz sam navučena...sve je smućkano i gurnuto u rernu. Rasklanjam uprljano.
Zidovi su isti, samo je kuhinja tada bila bela.

E sad bi bilo dobro zapaliti jednu. Odakle mi ideja da ne kupim cigarete? A, da. Od dragog brata koji propagira skidanje sa nikotina nakon što se sam prosvetlio nekom truć trać knjigom isceljenja...pogledavam po sobi...
Zidovi su isti, ali je nameštaj bio zelen.

Pa...kafa bi mogla da me zavara. Obožavam miris turske kafe...obožavam prizor kafe koja vri, penje se uz džezvu i tek u poslednjem trenutku pred kipenje ja isključim plin i nasmejem se. U pravi čas. Kafa se puši na središnjem stočiću.
Ma zidovi jesu sasvim isti ali je sto bio stakleni.

Imam strašno puno cveća. Veštačkog. Ali ne onog seljačkog. Ako niste znali svaki je cvet pažljivo odabran a ta industrija je uznapredovala u estetskom smislu. Jedan je buket poseban. Donela ga je mama iz Beča upakovanog u najšuškaviju priču o šarmantnoj radnji koja samo bukete veštačkog cveća prodaje. E on je prelep. Za klasu iznad svih. Pa je shodno tome dobio počasno mesto na najlepšem ikad unikatnom trpezarijskom stolu.
Zidovi su potpuno isti ali nekada je tu umestog tog stola stajao šank.
I šta sad?
Fale mi reči...hm...nedostaje mi kraj...
Mora biti ubedljiv. Onako, kao i svaki put, moram završiti nečim što će ostaviti utisak.
A možda: "Da, tada zidovi jesu bili isti, samo ja nisam umela da pravim kolače"?
Ne, suviše predvidljivo. 
Ja, eto, nemam sad taj kraj. I neću da ostavim priču za kasnije. Neću ga kasnije smisliti. Ako i hoću to onda neće biti kraj ove priče. Neće joj pripadati.
Za ovu priču ja jednostavno nemam kraj.

Friday 8 February 2013

Kako se lepo može plakati u redu u banci


Prelazim četkom preko prevoja nosa, jagodica, udubljenja ispod očiju. Poznajem to lice, toliko sam ga već puta šminkala. Znam mu svaku manu, neravninu, poru. Na slepo znam gde je mali vidljivi splet kapilara na desnom obrazu. Gde je koža najtanja, najprovidnija. Znam šta treba zasenčiti, gde staviti svetlijeg korektora.
Kako se može plakati pa izaći na ulicu?
Stavljam crnu senku na kapke. Uvežbano. Preko crnog krejona, samo na određena mesta.
Kako se može plakati a da se to ne razmaže?
Izlazim na ulicu sa novim jarko-crvenim karminom. To je sad moderno. I volim. Prethodne sam noći namazala debeli sloj labela jer su mi usne strašno ispucale.
Kako se može plakati a da se usna ne izgrize?
Ujutru me je probudio budilnik, rano. Prerano. Nisam uspela da dovršim san. Ujutru uvek odmah pomislim šta treba obaviti. I šta ću doručkovati. U kupatilu me je opet čekalo kapljanje.
Kako se može plakati a da se ne nakvasi krpa stavljena da spreči poplavu?
Sa doručkom i kafom, sedam za kompjuter.
Kako se može plakati a da tastatura ostane suva?
Ispeglala sam pantalone koje su me čekale na fotelji. Prethodno sam sipala vodu u peglu. Naprskane, te se pantalone mnogo lakše peglaju. Suve, gotovo ih je nemoguće ispeglati. Valjda je tako i sa podočnjacima. Preko pidžame sam navukla debeli džemper.
Kako se može plakati a da ti ne bude hladno?
Uveče se ponavlja ritual šminkanja. Samo jače. Muzika će biti glasna, ne sme proći kroz slojeve šminke.
Kako se lepo može plakati a da te svi gledaju. Kako se lako može plakati a da niko ne vidi. Kako se zapravo jednostavno može plakati u redu u banci, dok se ljube prijatelji, dok se govori za katedrom, dok se zovu majstori.
Kako se divno može plakati suvo. 

Friday 25 January 2013

Jedan par čizama i jedan kontejner u Brižu




Priča je kratka. Neutešno kratka zapravo.

Danas sam na ulici videla jednu devojku u čizmama kakve sam i ja do nedavno imala.
Te sam čizmice kupila mnogo davno. U vreme kada je još vremena bilo. Na pretek.

Platila skupo, mama doteglila iz Italije. Zaista su bile savršene. Štikla srednje visine, plitke, one najbolje braon boje i ogromna mašna sa miss sixty kopčom. Ma znate ih sasvim sigurno, te su sezone bile starlete njihove kolekcije.
Ja sam ih, naime, nosila i nosila. Nekoliko hladnih i kišnih sezona. Svašta su preživele. A dotukla ih je konačno belgijska kaldrma u magičnom Brižu. Al' baš onako dotukla. Flekica na peti je sasvim otpala a gladna zubata kaldrma je to dočekala da krene da ih gricka po drvenoj nezaštićenoj štikli.

Bez mnogo razmišljanja, jer za stvari je zaista besmisleno vezivati se, kupila sam drugu obuću i u istom gradu, iznad jednog kontejnera, svečano se rastala sa njima. Tada sam se smejala, držala nekog za ruku i nastavila dalje. Čizmice su, u jednoj kesi, počivale na dnu kontejnera jedne magične zemlje...

I najnenadanije uspomene nekad neizrecivo zabole. Gde su sada te moje čizmice...da li sam pogrešila...
Pitanje je zaista beskrajno jednostavno...doživite ga jednoslojno, molim.
Da li sam ih mogla još jednom odneti kod obućara?

Tuesday 15 January 2013

Mekša da razumem, čvršća da umem


U životu se draga s vremenom jednako mekša i čvrsne.
Smekšaš da razumeš, očvrsneš da umeš.
Da strpljivo odgovaraš na mala pitanja. Da hrabro staješ pred ona velika.
Da pričaš za laku noć kad ti se samoj sklapaju oči. Da pričaš strpljivo. Da oči držiš snažno.
Tako ti se u životu draga sa zrelošću jednako mekša i čvrsne.
Smekšaš pa razumeš, očvrsneš pa umeš.
Ruka je mekša da češka. Čvršća da gura, nosi, seče, pere.
Dere.
Mudrost je draga upravo da se jednako mekša i čvrsne.
Smekšaš da razumeš, očvrsneš da umeš.
Sa mekoćom prihvatiš, sa čvrstinom ćutiš, patiš a ne patiš.

S vremenom draga ništa pametnija nisi. Samo jednako mekša koliko i čvršća.
Jedno se, doduše, sa sigurnošću, nauči.
Nauči se da sve uvek izgleda strašnije dok se ne doživi. Jer kad se doživi strašno se pretvara u sada. A kroz sada se mora proći. To je valjda najistinitiji zakon postojanja.
Istinitiji i od zakona rađanja i smrti.

S vremenom draga naučiš samo to.
Da ništa ne tvrdiš jer postaješ mekša.
Da ništa ne razblažuješ jer postaješ čvršća.

Mekša da razumeš, čvršća da umeš.

Saturday 12 January 2013

Tužni kandelabri


Ponekad je bol jednostavno suviše jaka.
Ne pomažu ni ulična svetla.
Ni sećanje na tutnjanje po šinama.
Sve su to neki prošli vozovi.
A bol je eto previše jaka.
Ne mogu joj ništa ponosni kandelabri što škiljavo žmirkaju na plačnom prozoru.
Nema tu više krila ni ptica, samo se nešto vlažno u oku skuplja.
Trepne se jednom, dvaput i eto. Niz obraz već juri sećanje na nešto prvo, nežno i setno.
Trepne se opet i već je kasno. Po drugom obrazu klizi već jasno, to prvo grubo, taj nagoveštaj kraja.
 No, bol je ponekad preko mere jaka. Uzalud svetle ulične lampe.
Jasno vas vidim! Zavese nemam...za neke sam ih druge živote birala...
Nije se dalo...i kuda sada?

Čuj neko kuca! Onda ništa.
Pa jače. Jače.
Uspomeno, prijateljice draga, dobro veče!
Jeste li čuli, ju šta se priča, sve mrmlja, šumi, po ulici zavija. Bol je, kažu, ovih dana još starija, veća, od svetla snažnija.

No, dosta je priče, ionako sva svetla ovoga sveta jedna na druga liče...
uporno sjaje, kroz prozor mi mašu....zalud ste gospodo sa osunčane strane Zemlje i noćas doputovali! Zalud ste pune kofere sunca teglili! ...ništa to ne leči.
Shvatite, tragične figure, bol je i večeras nepristojno jaka.
Sada se jednostavno ostaje bez reči.

Monday 7 January 2013

Priča o dečaku rođendanku


Bio jednom dečak. I još uvek je. Baš taj dečak. Zauvek dečak.
Došao je kad mi je bilo 13. Tada sam sa čuđenjem gledala njegovo zgužvano lišce, braon postojanje i izvijene male prste na rukama.
Malo je porastao pa smo se kotrljali našom ulicom. On u kolicima a ja na točkićima sopstvenog ponosa. Taman je bilo proleće. Vreme kad rastu bebe i cveta sestrinski ponos.
Onda me je malo nervirao. Pa sam mu šašavo odsekla kosu dok je spavao. Ili je to bio onaj drugi, stariji...sad se više ne sećam. Ali se sećam da je voleo da nam mala stopala penje uz ruku pa u uvuče u naš rukav. Sećam se da se tako mazio.
Još je malo porastao pa sam mu čitala priče pred spavanje. Imali smo tada zbirku grčke mitologije za decu. Kraj svake priče bio je odvojen od početka. Trebalo je kraj izmisliti, izmaštati, pogoditi. Neumorno smo pretpostavljali zašto su Grci načinili velikog drvenog konja, kako je Atina izašla iz Zevsove glave, kako je Odisej odoleo opasnim sirenama (tad je već moj mali dečak znao da one nisu žene ribe već žene ptice)...Uporno smo nagađali kako je Orfej izgubio Euridiku, zašto je Prokrust voleo da prima putnike namernike na konak i kako je to Arijadna pomogla Tezeju da izađe iz lavirinta.
O da, ja sam ta ponosno zaslužna za njegovu široku naobrazbu od malih nogu.
Pa je malo porastao i krenuo u školu. Smejali smo zajedno nastavnicima koje i sama pamtim. Onima koji dočekaju unuke svojih đaka ali neumorno neguju iste izlizane fazone.
Onda je još malo porastao pa je čekao da postane ujak. Čekati je uvek dosadno, pa smo, ostavljeni od svih, zajedno ubijali vreme kartajući se u tišini. Ujutru bih prešla preko, dogegala se do poslednjeg sprata njegove zgrade, srkutala kafu i gledala da pobedim. Onda bi me otpratio na pregled, pa opet nazad na kartanje.
Onda je mnogo porastao i dobio mišiće kakve je imao naš tata dok smo se kotrljali našom ulicom. Svako na svojim točkićima. Sada je on gurao kolica u kojima je veselo đipala njegova nečaka. 
Sada je on njoj čitao priče u kojima se Tezej, Orfej i Odisej trude da pronađu kraj sopstvene zgode. 
A ja sam čitala i savetovala njegove sastave. 

Sada je već skoro sasvim odrastao i sutra mu je rođendan. Skoro je sasvim odrastao i sada mu već njegova nećaka sasvim samostalno svojim ručicama pravi poklon za sutrašnji rođendan.
Ja više odavno nisam dete ali i dalje najviše volim svojim ručicama napraviti poklon. Ovo je moj poklon za dečakov rođendan. 
Pa srećan ti rođendan dečače večni što u kosi i dalje nosiš onaj isti vetar koji je strujao dok smo se kotrljali našom ulicom...!

Sunday 6 January 2013

A kakav kauč ima Keri Bredšo?


Tetka mi je rekla da na mom novom kauču piše moje ime.
Ne znam, možda je to i suština.
Kod tetke, sestra, ona i ja pijemo kafu i pušimo. Tetka uvek uzme jednu.
I tako život ide svojim tokom.
Tetka kaže da moj novi kauč sa ogromnim šampanj i crnim ružama nosi moje ime.
To je, valjda, važno.
A kad dođem kod sestre, onda siđemo do tetke da popijemo zajedno kafu.
U moru braće, to je moj ženski kutak. U oblaku dima i najcrnje turske kafe kakva se, izgleda, samo tamo pravi.
I tako život ide svojim tokom.
I to prilično neobičnim.
Nema tu Nju Jorka (iako sestra poseduje Manolo Blahnik). Nema prestoničkog galopa (iako ja jesam išla na jahanje).  Mi smo tek pripadnice nekih sumanuto različitih generacija.
No, u nas tri ženske sudbine šušte vojvođanskom varošicom.
Pa onda na tren zastanu. Da popiju kafu.
Dok je kod nas turske kafe nećemo mi za zapadnjačkom propagandom. Pušićemo kao Turci.
A tetka mora da se ofarba. Sestra čeka onaj prsten u Mangu na sniženju. Ja nisam oparala zadnji zašiveni deo kaputa jer tako lepše stoji.
A horoskop nam dobar. Biće nešto.
No, tetka tvrdi da moj novi blesavi kauč vrišti moje ime.
A kako drugačije?
A kakav kauč uopšte ima Keri Bredšo? Ne znam. Ja, zapravo, nikad nisam gledala tu seriju.
Ma kakav Sulejman. Evo ti tetka zapali jednu. Pa da se smejemo.
A nismo mi svoje suze zaboravile negde usput. Samo smo ih u džepove spakovale. Kao rukavice kada se ulazi u toplo. Kad se seda za sto. Da se popije kafa.
Tetka život vidi. Sestra ga sanja. Ja ga izazivam.
A nismo mi zakopale naše razmirice, razlike. Samo smo ih toplo prihvatile. I njih poslužile kafom.
Onda je tetka, onako usput, negde uz dosipanje šećera, spomenula da moj novi nesmireni kauč nosi moje ime.
Ko će ga znati. Možda je to baš suština.
I tako život ide svojim tokom.