Priča je
kratka. Neutešno kratka zapravo.
Danas sam
na ulici videla jednu devojku u čizmama kakve sam i ja do nedavno imala.
Te sam
čizmice kupila mnogo davno. U vreme kada je još vremena bilo. Na pretek.
Platila
skupo, mama doteglila iz Italije. Zaista su bile savršene. Štikla srednje
visine, plitke, one najbolje braon boje i ogromna mašna sa miss sixty kopčom.
Ma znate ih sasvim sigurno, te su sezone bile starlete njihove kolekcije.
Ja sam
ih, naime, nosila i nosila. Nekoliko hladnih i kišnih sezona. Svašta su
preživele. A dotukla ih je konačno belgijska kaldrma u magičnom Brižu. Al' baš
onako dotukla. Flekica na peti je sasvim otpala a gladna zubata kaldrma je to
dočekala da krene da ih gricka po drvenoj nezaštićenoj štikli.
Bez mnogo
razmišljanja, jer za stvari je zaista besmisleno vezivati se, kupila sam drugu
obuću i u istom gradu, iznad jednog kontejnera, svečano se rastala sa njima. Tada
sam se smejala, držala nekog za ruku i nastavila dalje. Čizmice su, u jednoj
kesi, počivale na dnu kontejnera jedne magične zemlje...
I najnenadanije
uspomene nekad neizrecivo zabole. Gde su sada te moje čizmice...da li sam
pogrešila...
Pitanje
je zaista beskrajno jednostavno...doživite ga jednoslojno, molim.
Da li
sam ih mogla još jednom odneti kod obućara?