Friday 25 January 2013

Jedan par čizama i jedan kontejner u Brižu




Priča je kratka. Neutešno kratka zapravo.

Danas sam na ulici videla jednu devojku u čizmama kakve sam i ja do nedavno imala.
Te sam čizmice kupila mnogo davno. U vreme kada je još vremena bilo. Na pretek.

Platila skupo, mama doteglila iz Italije. Zaista su bile savršene. Štikla srednje visine, plitke, one najbolje braon boje i ogromna mašna sa miss sixty kopčom. Ma znate ih sasvim sigurno, te su sezone bile starlete njihove kolekcije.
Ja sam ih, naime, nosila i nosila. Nekoliko hladnih i kišnih sezona. Svašta su preživele. A dotukla ih je konačno belgijska kaldrma u magičnom Brižu. Al' baš onako dotukla. Flekica na peti je sasvim otpala a gladna zubata kaldrma je to dočekala da krene da ih gricka po drvenoj nezaštićenoj štikli.

Bez mnogo razmišljanja, jer za stvari je zaista besmisleno vezivati se, kupila sam drugu obuću i u istom gradu, iznad jednog kontejnera, svečano se rastala sa njima. Tada sam se smejala, držala nekog za ruku i nastavila dalje. Čizmice su, u jednoj kesi, počivale na dnu kontejnera jedne magične zemlje...

I najnenadanije uspomene nekad neizrecivo zabole. Gde su sada te moje čizmice...da li sam pogrešila...
Pitanje je zaista beskrajno jednostavno...doživite ga jednoslojno, molim.
Da li sam ih mogla još jednom odneti kod obućara?

Tuesday 15 January 2013

Mekša da razumem, čvršća da umem


U životu se draga s vremenom jednako mekša i čvrsne.
Smekšaš da razumeš, očvrsneš da umeš.
Da strpljivo odgovaraš na mala pitanja. Da hrabro staješ pred ona velika.
Da pričaš za laku noć kad ti se samoj sklapaju oči. Da pričaš strpljivo. Da oči držiš snažno.
Tako ti se u životu draga sa zrelošću jednako mekša i čvrsne.
Smekšaš pa razumeš, očvrsneš pa umeš.
Ruka je mekša da češka. Čvršća da gura, nosi, seče, pere.
Dere.
Mudrost je draga upravo da se jednako mekša i čvrsne.
Smekšaš da razumeš, očvrsneš da umeš.
Sa mekoćom prihvatiš, sa čvrstinom ćutiš, patiš a ne patiš.

S vremenom draga ništa pametnija nisi. Samo jednako mekša koliko i čvršća.
Jedno se, doduše, sa sigurnošću, nauči.
Nauči se da sve uvek izgleda strašnije dok se ne doživi. Jer kad se doživi strašno se pretvara u sada. A kroz sada se mora proći. To je valjda najistinitiji zakon postojanja.
Istinitiji i od zakona rađanja i smrti.

S vremenom draga naučiš samo to.
Da ništa ne tvrdiš jer postaješ mekša.
Da ništa ne razblažuješ jer postaješ čvršća.

Mekša da razumeš, čvršća da umeš.

Saturday 12 January 2013

Tužni kandelabri


Ponekad je bol jednostavno suviše jaka.
Ne pomažu ni ulična svetla.
Ni sećanje na tutnjanje po šinama.
Sve su to neki prošli vozovi.
A bol je eto previše jaka.
Ne mogu joj ništa ponosni kandelabri što škiljavo žmirkaju na plačnom prozoru.
Nema tu više krila ni ptica, samo se nešto vlažno u oku skuplja.
Trepne se jednom, dvaput i eto. Niz obraz već juri sećanje na nešto prvo, nežno i setno.
Trepne se opet i već je kasno. Po drugom obrazu klizi već jasno, to prvo grubo, taj nagoveštaj kraja.
 No, bol je ponekad preko mere jaka. Uzalud svetle ulične lampe.
Jasno vas vidim! Zavese nemam...za neke sam ih druge živote birala...
Nije se dalo...i kuda sada?

Čuj neko kuca! Onda ništa.
Pa jače. Jače.
Uspomeno, prijateljice draga, dobro veče!
Jeste li čuli, ju šta se priča, sve mrmlja, šumi, po ulici zavija. Bol je, kažu, ovih dana još starija, veća, od svetla snažnija.

No, dosta je priče, ionako sva svetla ovoga sveta jedna na druga liče...
uporno sjaje, kroz prozor mi mašu....zalud ste gospodo sa osunčane strane Zemlje i noćas doputovali! Zalud ste pune kofere sunca teglili! ...ništa to ne leči.
Shvatite, tragične figure, bol je i večeras nepristojno jaka.
Sada se jednostavno ostaje bez reči.

Monday 7 January 2013

Priča o dečaku rođendanku


Bio jednom dečak. I još uvek je. Baš taj dečak. Zauvek dečak.
Došao je kad mi je bilo 13. Tada sam sa čuđenjem gledala njegovo zgužvano lišce, braon postojanje i izvijene male prste na rukama.
Malo je porastao pa smo se kotrljali našom ulicom. On u kolicima a ja na točkićima sopstvenog ponosa. Taman je bilo proleće. Vreme kad rastu bebe i cveta sestrinski ponos.
Onda me je malo nervirao. Pa sam mu šašavo odsekla kosu dok je spavao. Ili je to bio onaj drugi, stariji...sad se više ne sećam. Ali se sećam da je voleo da nam mala stopala penje uz ruku pa u uvuče u naš rukav. Sećam se da se tako mazio.
Još je malo porastao pa sam mu čitala priče pred spavanje. Imali smo tada zbirku grčke mitologije za decu. Kraj svake priče bio je odvojen od početka. Trebalo je kraj izmisliti, izmaštati, pogoditi. Neumorno smo pretpostavljali zašto su Grci načinili velikog drvenog konja, kako je Atina izašla iz Zevsove glave, kako je Odisej odoleo opasnim sirenama (tad je već moj mali dečak znao da one nisu žene ribe već žene ptice)...Uporno smo nagađali kako je Orfej izgubio Euridiku, zašto je Prokrust voleo da prima putnike namernike na konak i kako je to Arijadna pomogla Tezeju da izađe iz lavirinta.
O da, ja sam ta ponosno zaslužna za njegovu široku naobrazbu od malih nogu.
Pa je malo porastao i krenuo u školu. Smejali smo zajedno nastavnicima koje i sama pamtim. Onima koji dočekaju unuke svojih đaka ali neumorno neguju iste izlizane fazone.
Onda je još malo porastao pa je čekao da postane ujak. Čekati je uvek dosadno, pa smo, ostavljeni od svih, zajedno ubijali vreme kartajući se u tišini. Ujutru bih prešla preko, dogegala se do poslednjeg sprata njegove zgrade, srkutala kafu i gledala da pobedim. Onda bi me otpratio na pregled, pa opet nazad na kartanje.
Onda je mnogo porastao i dobio mišiće kakve je imao naš tata dok smo se kotrljali našom ulicom. Svako na svojim točkićima. Sada je on gurao kolica u kojima je veselo đipala njegova nečaka. 
Sada je on njoj čitao priče u kojima se Tezej, Orfej i Odisej trude da pronađu kraj sopstvene zgode. 
A ja sam čitala i savetovala njegove sastave. 

Sada je već skoro sasvim odrastao i sutra mu je rođendan. Skoro je sasvim odrastao i sada mu već njegova nećaka sasvim samostalno svojim ručicama pravi poklon za sutrašnji rođendan.
Ja više odavno nisam dete ali i dalje najviše volim svojim ručicama napraviti poklon. Ovo je moj poklon za dečakov rođendan. 
Pa srećan ti rođendan dečače večni što u kosi i dalje nosiš onaj isti vetar koji je strujao dok smo se kotrljali našom ulicom...!

Sunday 6 January 2013

A kakav kauč ima Keri Bredšo?


Tetka mi je rekla da na mom novom kauču piše moje ime.
Ne znam, možda je to i suština.
Kod tetke, sestra, ona i ja pijemo kafu i pušimo. Tetka uvek uzme jednu.
I tako život ide svojim tokom.
Tetka kaže da moj novi kauč sa ogromnim šampanj i crnim ružama nosi moje ime.
To je, valjda, važno.
A kad dođem kod sestre, onda siđemo do tetke da popijemo zajedno kafu.
U moru braće, to je moj ženski kutak. U oblaku dima i najcrnje turske kafe kakva se, izgleda, samo tamo pravi.
I tako život ide svojim tokom.
I to prilično neobičnim.
Nema tu Nju Jorka (iako sestra poseduje Manolo Blahnik). Nema prestoničkog galopa (iako ja jesam išla na jahanje).  Mi smo tek pripadnice nekih sumanuto različitih generacija.
No, u nas tri ženske sudbine šušte vojvođanskom varošicom.
Pa onda na tren zastanu. Da popiju kafu.
Dok je kod nas turske kafe nećemo mi za zapadnjačkom propagandom. Pušićemo kao Turci.
A tetka mora da se ofarba. Sestra čeka onaj prsten u Mangu na sniženju. Ja nisam oparala zadnji zašiveni deo kaputa jer tako lepše stoji.
A horoskop nam dobar. Biće nešto.
No, tetka tvrdi da moj novi blesavi kauč vrišti moje ime.
A kako drugačije?
A kakav kauč uopšte ima Keri Bredšo? Ne znam. Ja, zapravo, nikad nisam gledala tu seriju.
Ma kakav Sulejman. Evo ti tetka zapali jednu. Pa da se smejemo.
A nismo mi svoje suze zaboravile negde usput. Samo smo ih u džepove spakovale. Kao rukavice kada se ulazi u toplo. Kad se seda za sto. Da se popije kafa.
Tetka život vidi. Sestra ga sanja. Ja ga izazivam.
A nismo mi zakopale naše razmirice, razlike. Samo smo ih toplo prihvatile. I njih poslužile kafom.
Onda je tetka, onako usput, negde uz dosipanje šećera, spomenula da moj novi nesmireni kauč nosi moje ime.
Ko će ga znati. Možda je to baš suština.
I tako život ide svojim tokom.