Friday 15 February 2013

Zidovi su bili isti, samo ja nisam umela da pravim kolače


Sišla sam do radnje po čokoladu za kuvanje zaboravivši da je praznik. Našla sam radnju koja radi, odlučna da napravim medenjake sa čokoladom. Popela sam se u stan peške. Tako se valjda poništavaju kalorije od još hipotetičkih medenjaka. Svaki put se pomalo iznenadim…ali nema šta, to je to...zidovi su isti, samo je tepih nekada bio bordo.

Čitam recept za medenjake. Dodajem cimet i čokoladu iako ih nema u receptu. I dalje vrišti ista pesma...dođavola skroz sam navučena...sve je smućkano i gurnuto u rernu. Rasklanjam uprljano.
Zidovi su isti, samo je kuhinja tada bila bela.

E sad bi bilo dobro zapaliti jednu. Odakle mi ideja da ne kupim cigarete? A, da. Od dragog brata koji propagira skidanje sa nikotina nakon što se sam prosvetlio nekom truć trać knjigom isceljenja...pogledavam po sobi...
Zidovi su isti, ali je nameštaj bio zelen.

Pa...kafa bi mogla da me zavara. Obožavam miris turske kafe...obožavam prizor kafe koja vri, penje se uz džezvu i tek u poslednjem trenutku pred kipenje ja isključim plin i nasmejem se. U pravi čas. Kafa se puši na središnjem stočiću.
Ma zidovi jesu sasvim isti ali je sto bio stakleni.

Imam strašno puno cveća. Veštačkog. Ali ne onog seljačkog. Ako niste znali svaki je cvet pažljivo odabran a ta industrija je uznapredovala u estetskom smislu. Jedan je buket poseban. Donela ga je mama iz Beča upakovanog u najšuškaviju priču o šarmantnoj radnji koja samo bukete veštačkog cveća prodaje. E on je prelep. Za klasu iznad svih. Pa je shodno tome dobio počasno mesto na najlepšem ikad unikatnom trpezarijskom stolu.
Zidovi su potpuno isti ali nekada je tu umestog tog stola stajao šank.
I šta sad?
Fale mi reči...hm...nedostaje mi kraj...
Mora biti ubedljiv. Onako, kao i svaki put, moram završiti nečim što će ostaviti utisak.
A možda: "Da, tada zidovi jesu bili isti, samo ja nisam umela da pravim kolače"?
Ne, suviše predvidljivo. 
Ja, eto, nemam sad taj kraj. I neću da ostavim priču za kasnije. Neću ga kasnije smisliti. Ako i hoću to onda neće biti kraj ove priče. Neće joj pripadati.
Za ovu priču ja jednostavno nemam kraj.

Friday 8 February 2013

Kako se lepo može plakati u redu u banci


Prelazim četkom preko prevoja nosa, jagodica, udubljenja ispod očiju. Poznajem to lice, toliko sam ga već puta šminkala. Znam mu svaku manu, neravninu, poru. Na slepo znam gde je mali vidljivi splet kapilara na desnom obrazu. Gde je koža najtanja, najprovidnija. Znam šta treba zasenčiti, gde staviti svetlijeg korektora.
Kako se može plakati pa izaći na ulicu?
Stavljam crnu senku na kapke. Uvežbano. Preko crnog krejona, samo na određena mesta.
Kako se može plakati a da se to ne razmaže?
Izlazim na ulicu sa novim jarko-crvenim karminom. To je sad moderno. I volim. Prethodne sam noći namazala debeli sloj labela jer su mi usne strašno ispucale.
Kako se može plakati a da se usna ne izgrize?
Ujutru me je probudio budilnik, rano. Prerano. Nisam uspela da dovršim san. Ujutru uvek odmah pomislim šta treba obaviti. I šta ću doručkovati. U kupatilu me je opet čekalo kapljanje.
Kako se može plakati a da se ne nakvasi krpa stavljena da spreči poplavu?
Sa doručkom i kafom, sedam za kompjuter.
Kako se može plakati a da tastatura ostane suva?
Ispeglala sam pantalone koje su me čekale na fotelji. Prethodno sam sipala vodu u peglu. Naprskane, te se pantalone mnogo lakše peglaju. Suve, gotovo ih je nemoguće ispeglati. Valjda je tako i sa podočnjacima. Preko pidžame sam navukla debeli džemper.
Kako se može plakati a da ti ne bude hladno?
Uveče se ponavlja ritual šminkanja. Samo jače. Muzika će biti glasna, ne sme proći kroz slojeve šminke.
Kako se lepo može plakati a da te svi gledaju. Kako se lako može plakati a da niko ne vidi. Kako se zapravo jednostavno može plakati u redu u banci, dok se ljube prijatelji, dok se govori za katedrom, dok se zovu majstori.
Kako se divno može plakati suvo.