Kad slušaš melodiju i čitaš tekst a ne osetiš nije dobro.
Znači,
dragi moj, da nekako nisi sasvim živ. Ako ne umeš sročiti nisi još ni pokušao. De,
odvaži se.
Kroči.
Nisam ni
ja oduvek znala. Došlo je sa prvom suzom. Ma ne znam više ni kada je to bilo. Došlo
je sa prvim smehom. Iskrenim i do ludila jednostavno spontanim.
Došlo je
sa saznanjem da pasivno ne postoji. Samo se intenzivno može razumeti. Ako to ne
osetiš, veruj, nije dobro.
Sumanutost
je valjda jedini pravi oblik onoga postojati.
I tu
nema računanja. Nema sutra. Nema zbog. Razlog je puko zato. Razlog je tako eto
opet sasvim intenzivan.
I nemoj
ni pokušati da mi objasniš život. Ja ga samo neposredno želim. A ako to ne
shvataš, znaj, nije dobro.
Uvrsti
u svoje zadatke da ideš. Da uz neku pesmu sasvim iskreno ridaš. Uvrsti u svoje
zadatke da je ne izbegavaš. Da je slušaš. I melodiju i reči. Ako ih ima. Ako ih
pak nema a ti smisli. Od doživljaja se trenutno plete.
Uvrsti
u svoje zadatke da dan provedeš sasvim sam. Da se setiš i kada boli.
Zapiši
sebi u raspored da jednostavno ne radiš ništa. I samo me slušaj. A ako ne
čuješ, nije dobro.
Jedini
je oblik shvatanja upravo taj.
A onda
opet pusti melodiju i čitaj tekst. Tako se emocije uče.
Jer jedini
je oblik doživljavanja taj.
Znaj samo
da doživljeno nema kud da ode. Sagradi mu dom od reči. Ako ne umeš znači da još
nisi pokušao.
Znači da
nekako nisi sasvim živ.
I hajde, odsviraj mi sad. Hoću da osetim. Da osećam.
Jer pasivno
ne postoji. Samo se intenzivno može razumeti.