Thursday 28 March 2013

Samo se intenzivno može razumeti


Kad slušaš melodiju i čitaš tekst a ne osetiš nije dobro.
Znači, dragi moj, da nekako nisi sasvim živ. Ako ne umeš sročiti nisi još ni pokušao. De, odvaži se.
Kroči.
Nisam ni ja oduvek znala. Došlo je sa prvom suzom. Ma ne znam više ni kada je to bilo. Došlo je sa prvim smehom. Iskrenim i do ludila jednostavno spontanim.
Došlo je sa saznanjem da pasivno ne postoji. Samo se intenzivno može razumeti. Ako to ne osetiš, veruj, nije dobro.
Sumanutost je valjda jedini pravi oblik onoga postojati.
I tu nema računanja. Nema sutra. Nema zbog. Razlog je puko zato. Razlog je tako eto opet sasvim intenzivan.
I nemoj ni pokušati da mi objasniš život. Ja ga samo neposredno želim. A ako to ne shvataš, znaj, nije dobro.
Uvrsti u svoje zadatke da ideš. Da uz neku pesmu sasvim iskreno ridaš. Uvrsti u svoje zadatke da je ne izbegavaš. Da je slušaš. I melodiju i reči. Ako ih ima. Ako ih pak nema a ti smisli. Od doživljaja se trenutno plete.
Uvrsti u svoje zadatke da dan provedeš sasvim sam. Da se setiš i kada boli.
Zapiši sebi u raspored da jednostavno ne radiš ništa. I samo me slušaj. A ako ne čuješ, nije dobro.
Jedini je oblik shvatanja upravo taj.
A onda opet pusti melodiju i čitaj tekst. Tako se emocije uče.
Jer jedini je oblik doživljavanja taj.
Znaj samo da doživljeno nema kud da ode. Sagradi mu dom od reči. Ako ne umeš znači da još nisi pokušao.
Znači da nekako nisi sasvim živ.  
I hajde, odsviraj mi sad. Hoću da osetim. Da osećam. 
Jer pasivno ne postoji. Samo se intenzivno može razumeti.

Tuesday 19 March 2013

Jer sam ponekad sasvim prijatna


Molim te nemoj me voleti. Ja sam sasvim živa.
Nemoj me voleti.
Jer bih ti mogla i uzvratiti.
Nemoj me zavoleti.
Jer moja je sreća najsrećnija, najveća. Radujem se kao dete, zacenjujem i onda letim.
Ali nemoj me voleti.
Jer moja je tuga, molim te veruj, kao nijedna druga, crna, niska, najniža.
Jer ja sam sasvim, sasvim živa.

Nemoj me voleti.
Jer me je zapravo jednostavno razumeti.
Jer sam sjajna, jer sam grozna.
Jer sam samo kao i svi drugi.
Nemoj me voleti jer sam suviše lepa. Suviše dosadna.
Jer sam dovoljno ružna i ponekad sasvim prijatna.
Nemoj me voleti jer ti možda i neću uzvratiti.
Jer ću patiti a i ti ćeš patiti, sasvim izvesno.

Zaboga, nemoj me voleti.
Jer su mi noge suviše tanke, suviše me je lako preboleti.

Sunday 10 March 2013

A šta kad neću?


I kako to sad ljudima objasniti...kad svi odu a misli ti dželati...
A ti sve savršeno razumeš al' da se pomakneš ne umeš.
Ma neću.
Da li se bojiš da ostaneš sam? Da nestanu svi glasovi i kikotanja...Da li se plašiš? Panično.
Sartr je rekao da smo svi osuđeni da budemo slobodni, to jest, da ne možemo da ne budemo slobodni.
Ali ja neću.
I kako sad to ljudima objasniti....da se bojiš da ostaneš sam...Panično.
A sve možeš i sve imaš. Dve ruke, dovoljno nogu i pregršt mašte. I možeš sve. A ti eto nećeš.
A glasovi vrište ustaljene fraze: ko ti brani, sam sve biraš, imaš svu slobodu ovog sveta...
I kako sad to ljudima objasniti...kad svi odu a tvoje te mogućnosti guše.
Kad ostaneš sam a izobilje izbora nemilosdrno ograničava. Kolje.

Da li je i odluka da ništa ne odlučiš i dalje odluka?
Da li je prostor izbegavanja zapravo suočavanje sa odsustvom?
Kako to kad znaš šta hoćeš a to je da nećeš?
Kako da potrčiš kad te cilj ne zanima?
Kako da stojiš kad te mesto ne drži?

Bojiš li se da ostaneš sam? Plašiš li se? Panično.
Jer nestanu glasovi, nestanu kikotanja. Ostaje samo sloboda.
Možeš da izabereš sve što hoćeš. Dve ruke imaš, sasvim dovoljno nogu i pregršt mašte. Treba samo da hoćeš.
A šta kad neću?
Pa ti onda neći.
Jer i izbor da ništa ne izabereš ostaje izbor.