Hej dušo, imaš li ti dušu?
Imam. Premorenu. Od spavanja i nespavanja. Pa nek shvati ko
kako hoće.
Od klupa i hodanja. Opet, ko kako hoće.
Kad se sanja ionako se ništa ne čuje. A nije da joj nisam
rekla.
Ponavljale smo obe „ima li kraja?“ i „šta još može da mi se
desi?“ Uh, slušaj, dobro slušaj, nikada ne reci „šta još?“. Uvek ima dalje. I
od najgoreg može gore.
A šta ako sve stvarno sam biraš? Je l' moguće da si tako
birala dušo?
Pa ne znam. Je l' moguće?
Kad se plače ionako se ništa ne čuje.
Sad se više ne pitamo nas dve „ima li kraja?“
Sad se pitamo šta se nalazi iza nade...
S koje strane?
Sa one sa koje je nema više.
Tu, eto, jedan onaj dečak stoji. Onaj koji se već jednom u
nekoj priči u ogledalu gledao.
Hej dečače, imaš li ti dušu?
Nemam. Premorenu.
(pauza. tišina.)
Kako se to izgubi duša? Ne proda, izgubi. Oh, da sam je
barem prodala. No nisam. Džepovi mi prazni.
Ovo je moja, sasvim istinita, priča:
Sedela sam, dušo, danas na jednoj klupi. Noge su me bolele a
dlanovi otekli. Padala je čak i kiša. A nekada je na toj klupi sijalo sunce.
Sijalo je tako jako, sećam se, a ja zaspala pa izgorela. To je bilo spavanje.
Dušo, slušala sam pre neku noć vozove kako bruje. Svaki je
njihov prolazak zastrašujuće podsećao na zloslutno obijanje vrata rasturenog
stana. To je bilo nespavanje.
Razmišljala sam dušo puno, pa se i od razmišljanja umorila.
To su moja hodanja.
A moje klupe...pa, nema ih više. Odvukli ih preteški koferi,
dušeci punjeni strahom, kalendari sa sve gorim sutra, crni rezultati na belim
papirima, crne ćelije na belim čaršavima, prazna imanja i lažni horoskopi.
Neki dan jedan mi je čovek pokazao kako izgleda golemo
nemanje. Otvorio mi je vrata svoga stana u kojem nije bilo ničega. Znaš li kako
izgleda kad nema ničega? Hm, ne novog ničega, već počupanog, iskidanog
ničega...tek što sam sletela.
Sutradan sam izašla iz metroa i kupila ELLE i pužiće sa
suvim grožđem. Kao da sasvim imam dom iz kojeg sam krenula u još jedno sasvim
obično jutro.
Samo dan kasnije uživo sam slušala ono što sam toliko puta čitala.
Srce mi je tuklo kao u izreci, dakle kao ludo, dok sam pokisla i potpuno
nespremna stajala pred vratima nekog sasvim drugog čoveka. Da je sve pre toga bilo
drugačije, možda bi i bio san. Ovako je bila samo najčudnija java. Ona za koju
mi je rekao da je nestvarnija od fikcije. Njegov glas bio je isti kao na
snimcima, njegove reči kao one u njegovim knjigama.
Znaš li kako izgleda zlatni kavez? Ma ne u priči, nego
zbilja. Pokidan.
Jesu li suze koje pustimo u ekstazi kada nas neko presilno
ljubi iste one koje prosipamo rasuti po ledenim podovima? Nisu to nikakve
metafore, poređenje je sasvim bukvalno.
Kako to da nekada moje lice nije bilo nimalo ružno? E, to je
fikcija.
Danas sam videla sebe u aparatu za fotografije na metro
stanici. Bila sam onaj dečak i jasno se videlo da nemam više ni grûdi ni
materice, iako je ekran pokazivao samo lice.
Kako to da su moje pustolovine nekada lepršale u ritmu
haljina koje sam nosila a pre dva dana su iste one škripale u ritmu preteškog
kofera? Ispred svakih stepenica zastajkivala sam bez daha. Nije bilo ni
fiktivne šanse da ga podignem. Ruke su mi još prethodne večeri od počupanog i
iskidanog ničega počele nemilosrdno drhtati. Muškarci su mi prilazili i
ljubazno nudili pomoć. Ne bih stigla ni da odgovorim, kofer bi već bio u
njihovim rukama. Posrtala sam vukući kofer do sledećih stepenica. Do sledećeg
ljubaznog prolaznika. Ne znam da li su mi to dlanovi krvarili ili je kofer
oduvek bio crven. Kako to ono beše narod kaže, „ispustila sam dušu“...? Elem, nisam
stigla da se sagnem da je pokupim. Metroi su prolazili. A ja bih stvarno volela
da sad mogu da kažem da je to bila fikcija.
I tako sam, dan kasnije, sasvim bez duše, stajala pred
piščevim vratima. Nije bio san. U snovima retko kad stojimo pokisli pred
vratima nekog pisca, a još ređe ostajemo bez duše. Bio je to život, sasvim nestvarniji
od fikcije. Isti onaj život koji je odabrao baš taj trenutak da mi pisac, kao
da sasvim zna moje prethodne dane, bolno jednostavno i bez naročitog povoda
kaže: „Vous savez, Life is stranger than fiction.“
Bilo je to još juče.
Danas mi je, dušo, jedan veliki crni čovek na ulici došapnuo:
„Pourquoi vous ne souriez pas?“ Samo sam prošla, ubeđena kako je pomislio da ga
ne razumem. Osetila sam da me prati pogledom, stojeći prikovan ispred zlatare u
kojoj je radio. Vraćajući se istom ulicom opet sam ga srela. Kada su nam se
sreli i pogledi, nehoteći sam se nasmejala. Prvo stidljivo pa onda još jednom,
onako, baš. Razvukao je osmeh sa razmaknutim zubima, znaš, ličio je na Marselusa
Valasa, onog velikog Crnca iz Petparačkih priča, i rekao: „Là, c'est déjà mieux
que tout à l'heure!“ Naravno da je znao da ga razumem...