Saturday 21 November 2015

Sa svojih deset prstiju

Moj je tata besmrtan znate.

Napolju se, za noć samo, čitavo jedno godišnje doba promenilo.
A sve ću sa svojih deset prstiju naučiti.
Za slučaj da možda i nije.

Plesati umem. Mnogi to ni ne znaju. Kad je tama naročito.
Ili kad suza neće napolje.
I kidati i lomiti. Pa sklapati. Nekad bezuspešno. Ali sve ću sa svojih deset prstiju naučiti.

Moj je tata besmrtan, znam.

I peglati odavno znam. Nije to nikakva tajna.
U poslednje vreme naročito se bavim peglanjem bora. Zafarbavanjem briga.
I čari tajnih veština od njega, dan po dan, tiho nasleđujem.
Na njemu je samo da bude besmrtan.
Kad je neki problem naročito uporan samo ga on može ošmirglati.
Ipak, sve ću sa svojih deset prstiju naučiti.
Za slučaj da nije.

Deka je, znaš, besmrtan, jutros sam joj rekla.
Nemoj ti da brineš. Kada boli mama ume i bol da prođe.
A jutarnje mirisanje posebna je magija.
I nju ću sa svojih deset prstiju savladati.
Za slučaj, iako neverovatan, da nije.

A kad život jako zaškripi ja se samo setim da moj je tata besrmtan sasvim.
Jer tako sam odlučila.
Zagolica me, ponekad samo, ta sumanuta želja da sve sa svojih deset prstiju nastavim učiti.
Za gorki slučaj da on to možda, samo možda, nije.



Saturday 8 August 2015

Kad ja nisam puna besa

Zašto sunce sija tako jako? Kad ja nisam puna besa.

Nekada sam mislila kako se iz aviona sigurno može dodirnuti oblak.
Sada ih sve samo prelećem.
Možda sam izgubila osećaj u vrhovima prstiju? Trebalo bi da se malo duže zadržim na njihovoj teksturi.

Jer ima li uopšte nepotrebnih veština?

Zašto sunce prži tako jako? U meni nema ni trunke besa.
Volim svoju kosu i dobro se slažemo.

Prezirem miris lubenica. I njihovu patetično poroznu strukturu. 
Lubenice su uvek uzavrelo trulo leto oko kojeg se roje kontejnerske muve. 
I svi se tako sladunjavo u njima dave kao da ne čuju njihov vonjavi vrisak: prevremešne smo, hoćemo septembar!

Zašto je sunce tako uporno prejako kada nisam ni najmanje kivna?
Prevremešni smo svi kad avgust dotakne svoje konac.
I najjačima glava pada.

Univerzum je postavio okrutno pravilo koje glasi: Veličansvetna širina pitanja bepostrebno se srozava banalnošću odgovora. 
Mislim da me moja neprijatna radoznalost uvek goni ka toj ograničenosti. No ne zadugo. 
Dugotrajnost je moja najveća boljka. 

Odgovori pitanja ni najmanje ne zaslužuju. Kao što kraljevski septembar gordo proteruje lubenice.

Zašto uopšte sunce i dalje peče kad u meni nema besa?

Septembar. Jer se suvereno vraća red.
A ja samo kad je red mogu sladostrasno da skrenem u grešku. Ne onda kada svi bludno halabuče. Tada tajne ne postoje.
A tajna je Razlog.

Veština je pak ne mariti. I ujedno i najveća sila privlačnosti. 
A spokoj je uvek u njenim široko otvorenim lešnikastim očima. 
To je valjda jedina stalnost. I jedni odgovor koji se uvek iznova sa istom draži novine nameće-
Ushićeno shvatam; ona je moj refren. 


Monday 4 May 2015

Jesam li muškarac sada?

Hej. Opet je sve mirno.
Ja onda uzmem iglu i konac. Uvek ima nešto da se zakrpi. Eh…
Jave se tada mnogi…
1.       Zdravo ! Zašto si me voleo ? Jesi li tu ljubav i na onaj svet poneo ? Je li ti tamo bolje ? Zaista ?
2.       Zdravo ! Zašto si me voleo ? Zar me nisi i previše za voleti upoznao ? Jesmo li sad prijatelji ? Zaista?
3.       Zdravo! Zašto si me voleo? Zar te nisam i previše povredila? Mogao bi sa mnom ponovo? Zaista ?
4.       Zdravo ! Zašto si me voleo ? Zar me nisi za voleti prekratko poznavao ? Iz prve si se u mene zaljubio ? Zaista ?


Zdravo Anja. Šta radiš ? Šiješ ? Zaista ?
Šijem. Kad se sve umiri, ja uzmem iglu i konac. Sve se tako lepo da zakrpiti. Prsti su mi vremenom sve spretniji. Ali kuvati i dalje ne umem…


Moja tata misli da mi treba muškarac. Ah tata…zar ne znaš da si ti jedini ? Zaista…
Zar ne znaš da je njih toliko mnogo ?
1.       Zar ne znaš kako sam, kad su mi javili samo jednostavno : ubio se, sakupila sve uspomene, pronašla jednu crnu haljinu, kupila maramice i otišla na sahranu ?
Moja tata kaže : sine, ne možeš biti sama. Ah tata…zar ne znaš da zapravo nikad to nisam ? Zaista…
Zar ne znaš da takvih kao ti nije nigde ?
2.       Zar ne znaš kako sam se protiv čitave vasione spakovala i otišla ? Zar ne znaš da sam sama kucala, bušila, lepila, piljevinu udisala ? Dom iznova izgradila. Tvoje sam ruke nasledila.
Moj tata misli da mi treba neko zreo. Ah tata…zaista…
Zar ne znaš da je tvoj najstariji sin zapravo taj zreo ?
3.       Zar ne znaš kako sam, ne hajući za kalendare, prkosno volela mnogo mlađeg ? Zar ne znaš kako nisam marila ?
Moj tata se plaši da sam krhka, osetljiva. Ah tata…tri sina imaš, zar ne znaš ? Zaista… ?
4.       Zar ne znaš da sam po snegu satima po širokim putevima vozila zbog jedne maslinaste izraelske kože i crnog mirisa ? Zar ne znaš da sam se protiv silnih daljina borila ?  
Zar ne znaš tata koliko puta sam u tvom krilu „sine moj“ reči udisala? Zar ne znaš da sam samo s njima htela da se jednačim? Zar se ne sećaš kako sam se, uvek doterana, po drveću, međutim, verala? I dalje jednako visoko želim. Pa još više...
Zalud mi se javljate! Zalud me pohodite. U ovoj sobi samo je jedan muškarac dovoljan. A to čak više i nije tata...
Zar ne znaš, tata, da sam uporno takav kakvog mi želiš zapravo htela sama postati? I da sam vekovima u tebe zaljubljeno gledala, dok u toj slici sebe nisam videla...

Kaži tata, jesam li, konačno, muškarac sada?

Sunday 26 April 2015

Nije mi do toga

Nežno. Samo nežno.
Pisala sam ja i agresivno. I snažno. I bučno.
Ali nije mi sad do toga.

Hajde molim te samo nežno.
Sa mnom danas nežno.
Ne inače. Ne uvek.
I da, to je verovatno nešto najstrašnije što ću ti ikada reći. Da, i ja se toga bojim.
Ali aj sad nežno.
Lakše mi je da ne pričam. Da se cerekam na neke glupe fore. Da živim široko.
No nije mi sad do toga.
Sad bih da šapućem. Do iznemoglosti. Da potrošim sve reči što u mom hodniku čuče. Da ih ne izujem pri ulasku.
Jeste i ja se bojim. Jer mogla bih ti svašta tako reći.
Mogla bih ti reći nešto i o drugima. Ili, o straha, možda nešto i o sebi.

Tako je, najlakše mi je da budem lepa.
Ipak, nije mi sad do toga.
Hajde, uzmi ili ostavi.
Mogu ja i sama nežnovati.
Ali večeras ne mogu glasno. Glasno je uvek prazno.
A večeras sam puna...tako puna. U talasima se prelivam.
Može te iznenaditi, ako mi daš da šapućem. Šta će sve iz mene izaći. Šta sve u mene može da stane.

Čista erotika.
Ali samo nežno.

Telo je čudna sprava, veruj.
Pisala sam ja i udarcima. Lupala sam po tastaturi, ulice čitave iz najdubljeg sna budila.
Ali sad bih nežno.

Laganim dahom slova ću pokrenuti. Samo ako dovoljno blizu prisloniš uho možeš čuti.
Dahom ću ti sluh ispirati.
Po papiru će titrati naga ženska silueta. Tvoja je. Samo nežno.

Umem ja i da se svađam. Vrata silnim treskom da lomim.
Ma nije mi do toga.
Ni ne slutiš šta bih ti mogla sve odgovoriti. Bezobrazno.
Ali hajde proveri šta još pored toga umem...
Kožom ću ti mirise pokazati.

Da, rekoh ti samo nežno.
Ali ne zavaraj se. Nije to ljubav. To je samo moje današnje veče. Prosuto po tepihu. Mekano.
Ja u svemu samo sebe volim. Ne precenjuj se. Meni samo treba nove srži za pisanje.

Jer predavanje je to. Nekad silno. Nekad uplašeno.

I pssst...nema tu šta da se krije. Telesno je uvek tako različito. Ali uvek krajnje sebično. 

Tuesday 21 April 2015

Povukli

 

Znam već, o bolno dobro, taj trenutak. Svi se negde povuku.
Neko u san, neko u treću smenu svog stvarnog života. Tada počinje moj izmaštani.
Svi se negde povuku.
A ja tačno znam koju pesmu da pustim. Ne uvek istu. Nego u tom trenutku koju.

Svi se negde povuku a ja već unapred čujem taj hrskavi zvuk upaljača. Puckvetavo prvo gorenje. Hučanje prvog uvučenog dima.
Zavesa se za mene ne diže. U tom trenu jedna gusta se zapravo spušta.
Samo tako sve i počinje.

Tu negde već krene i refren, uvek mnogo jak. Tad se pesma sama od sebe na zvučniku krvavo pojača. Iz ušiju mi tad već pršti sva moždana masa, bljuje po tastaturi. Brutalne su to scene.

A svi se negde već povukli. I dobro je. Suviše je blještav taj horor.

Suviše je dima.. Sad i ja već odavno gorim.
Od beličaste zavese ne vidim više ni pesmu, ni doživljaj. Ništa.
Ništa sem sopstvenog sadržaja. Sad mi i na nos izlazi. Povraća po tastaturi.

A svi se negde već povukli. I neka.

No ne brinite unuli svi, ova pesma za sve vas bdi.
Ne brinite ni vi što stvarnujete, moja je mašta nenadmašno slabija od vaše proizvoljne zbilje.

Ipak, dobro je što ste se povukli.
Zar niste već pročitali da meni treba zasebna soba. Za život. Jer na san odavno više ni ne računam.

Mračno je – mnogi bi rekli.
Ali kako? Zar ne vidite kako blještim? Kako sija belina guste iznutrice što se u dimu rastapa...
Kako? Pa zar to nisu moji najsjajniji trenuci???

Sve je mračnije, kako tekst odmiče – mnogi bi primetili. Ali zašto?!?!?! sad već vrištim, zar ne vidite da ka svetlu usijana letim?
Ne gasi pesmu!! Neće nikoga probuditi. To samo moji prsti bešumno bubnjaju. A moraju oni tako snažno da ćute. Moraju jer samo tako se stvara u sekundi. Samo tako se u svetlu svetli. Jer svetla su oko mene sva popaljena.
Ali ništa se sem blještavila mog tela nadaleko ne vidi...
Tiše je.
(pesma se, neminovno, jednom, završava. Eto, opet je sve nastalo u trajanju jedne.)

Tišina.

Al' nešto i dalje doziva...opet pokrećem pesmu. Ovog puta, znam, na repeat.

A onda se iznova i iznova čitam.
Nikad se, međutim, ne ispravljam. Samo zaključanih prstiju iznova živim.
Jer u napisanom se rađam.

Te ne zamerite: čitam se jer me želja za življenjem uporno ne ostavlja na miru. 

Sunday 12 April 2015

Osećam ljubav.

Ne volim proleće. To mnogi možda i znaju.
I nema to nikakvu emotivnu prirodu. Prosto proleće nije praktično.
I nema to nikakve veze sa srećom. Sreća je najnepovezanija kategorija nerazumnog.
I ja sad, eto tako, u to proleće, koje ne volim, sa naročitim haosom u glavi koji poslednjih dana zlokobno kulminira, osećam ljubav.
A ljubav...pa to je čudno: najteže mi je da pišem o ljubavi.  
Ali eto osećam ljubav.
Ljubav u njenom: Zdravo mamice!
Ljubav u njihovom: Hey sis.
Ljubav u njegovom: Cici moja mila!
Ljubav u njenom: Kiss draga moja.
Ljubav u raznoraznim širokim ramenima, grudima i mirisima....

A lepo je to. Iako je teško pisati o tome jer je naizgled banalno.
Ali ovog proleća sasvim osećam ljubav. Iako mnoge stvari sa ljubavlju nemaju nikakve veze. A proleće ponajmanje.
Iako je moja glava poslednjih dana omanje poprište najljućih krvavih bitki, koje se sa ljubavlju teško slažu.
Osećam ljubav u mirisu sopstvene posteljine.
U nasumice odabranoj pesmi na youtube-u.
U kotrljanju točkova svojih kola.
Osećam ljubav u ukusu jutarnje kafe.
Ljubav u pokretu. To je uvek uzbudljivo.
Ljubav u prolazu. To je kad se koža ježi.
Ljubav u stalnom. To je za mene najteže, ali postoji.


Ovog proleća osećam naročitu ljubav u dodiru.

Wednesday 1 April 2015

Život može početi više puta



To je sasvim kao belo jutro. Novo i žmirkajuće.
A prethodne smo noći sanjali neke tuđe živote. Gradili u snovima neke tuđe kule.
I šta kad osetiš da to nije to? Neke se daske daju više puta prefarbati.
Kada zapravo počinje ono prekasno?
Da li rano jutro uopšte može biti kasno? Jedino nam Sunce ima prava reći da smo se uspavali.

Život možda tek i počije tamo gde je sasvim belo jutro. I život može početi više puta.
A ne doživljavam ja ništa nadnaravno. Vekovi svedoče o prozorima koji se otvaraju tamo gde se vrata zatvaraju.
I uvek možemo naneti neki drugi lak na nokte. Uviti tu ravnu kosu. Drvo prima dosta slojeva farbe.

Sinoć sam se opet igrala bojama i dobila začuđujuće svežu komodu.
Njena je nova boja malo odudarala od mog starog unikatnog stola. Pa sam i njega prelakirala.
Soba je mirisala na farbu i razređivač a u uglu moje nove komode videla sam jednu jarko roze mrlju koja se nije dala sasvim prebojiti.
Da, taj je komad napravljen od kostura neke stare komode koja je stajala u roze sobi jedne devojčice koja se, sa četkom u ruci, dvadeset godina kasnije, setila odakle ta mrlja.
Baš kao u nekom sladunjavom filmu.

Naredno jutro opet je bilo od onih belih. Soba je sada samo naslućivala miris farbe.
Tata i ja smo prethodne večeri opet zamazali ruke do lakata. Sećam se naših šala. Radili smo do kasno, pa se mama zabrinula i zvala. A moj sto dobio je još jedan sloj boje.

Mislite da ste me odredili? Da znate gde sam, s kim spavam i čime se bavim?
U mojoj je ostavi još puno kantica farbi raznih boja. Ostavio mi tata.
A ne spavam ni sa kim. Ja ionako nikada nisam umela spavati udvoje. Meni treba posebna soba.

A novi život uvek sa sobom nosi strah. I to nije njegova cena. To je njegov luksuz!

Monday 30 March 2015

Ne mogu naše

Ne mogu naše. I nemoj da se ljutiš.
Nije reč ovde o emocijama.
Već o stolici. Stolu. O zidu.

Ja prosto naše ne mogu.
Oblaci su tada niski. Horizonti suviše blizu.

Uzmi me za ruku. Odvedi bilo gde.
Gnezdo možemo sviti. Od kose i nogu.
Ne trebaju nam trska i pesak.

Uveče ću ti pričati priče. Udisaćemo kiseonik iz školjki.
Nebom ću te pokriti ako ti je hladno.
Ali jorgan je moj.

Ja naše ne umem. Nije to razlog za svađu.
Jer nebo je ogromno. Možemo pod njega oboje stati.
Ali kada se okrenu leđa, krov od crepa neće da se deli.

S tobom ću zahvatati talasa penu.
Al' ona se i iz dlana može piti, ne bacaj pare na čaše.
Ma nije to stvar tvrdičluka. Uzmi što ti se dopadne.
Ali neka bude tvoje.

Jer naše ja nisam u stanju.

Za doručak se sladi mojom kožom. Ona je uvek topla, nemoj kupovati šporet.
U najnežniji trn udeni travku i rane mi zaši.
Ali znaj da kroz pločice i cigle igla ne prolazi.

I baš me briga šta pesnici kažu, upravo je suprotno.
Srce se može i dati i vratiti.
Priča se može zajedno plesti, jer se niko,
suprotno verovanjima,
po njenom svršetku neće za njene ivice vući.
Svako je može poneti celu. Sam sa sobom. Na drugi kraj sveta.
Ali kamen se ne da prepoloviti a da oboje dobijemo neokrnjeno parče.

Sunday 29 March 2015

Glory and gore



Kako to da se ovaj sasvim običan dan iznenada pretvorio u malu ličnu pobedu?
Mora da je zbog preteške tašne i mršavih ali snažnih nogu...
Mora da su se svi antički ratnici pod teškim oklopima na noge digli odlučni da osvoje ovaj veliki grad.
Njihov bojni poklič nije, međutim, prošao kroz slušalice hiljade ipoda...

Čak i uvom gradu sa toliko miliona šarenih ljudi svako misli da je centar sveta.
Čak i kad naizgled nimalo ne mari, čovek je u svom filmu uvek glavna, ako ne i jedina, uloga.

A ništa na početku ovog dana nije ni na koji način najavljivalo priču.
Pa logično. Jer, kada bi se metro sada, baš u ovom trenutku, sasvim urušio bilo bi i to sasvim neočekivano.
Ne kao u filmu kada nam krupni kadar na pojedinačne putnike, prividno zadubljene u svoje male živote, te muzika u pozadini, očigledno najavljuju prasak.
Ne, kada bi se metro sada urušio bilo bi to iskreno iznenadno.

Kako to da se ovaj sasvim običan dan pretvorio u malu ličnu pobedu?
Mora da je zbog krvi, znoja (da, dva puta sam se doslovno preznojala dešifrujući nejasne misli filozofa, skidala džemper, pa oblačila) i sirovih prizora koje su moja stopala pregazila.
Mora da su koplja konjanika na smrt izubadala zmajeve. Krike hiljade nemani prigušilo je jurnjanje po podzemnim šinama. Zato je svet ostao sasvim nesvestan neminovnog krvoprolića.

Ja zapravo nemam pojma kako bi to izgledalo da se metro sada odjednom uruši.
BUM!
A ne zna to ni onaj kojem bi palo na pamet da to u nekom filmu verno prikaže.
Jer život prosto neumorno izmiče fikciji.

Kako to da se ovaj sasvim običan dan pretvorio u malu ličnu pobedu?
Mora da je zbog toga što me agresija pobuđuje. Što nikad nisam žmurila na nakazne scene.

Mora da je to zato što je pobeda zarazna. 

Friday 27 March 2015

Izazvali ste me!!!

Gde su te stene, da ih rušim?!? Hajde, dali ste mi priliku!
Samo to sam i čekala. Zar niste znali?
Zar niste čuli? Za mene...

Odsjaj vode u sudoperi poigravao je na svetlosti lustera. Novopronađena muzika treštala je u istom ritmu. Možda slučajno.
Pre neki dan u stanu me je dočekala razbijena plafonjera. Kako sam zakoračila iz hodnika videla sam staklo. Rasuto po svuda. Toliko sitno. Zlokobne čestice pretile su da mi rasparaju gole pete. Volim da budem bosa. Ma shvatite to kako vam volja. Možda i prospem koju kap krvi.
I dobro, možda sam se dan posle toga izgubila u jednom gradu. Ali sam savršeno znala da se snađem. Tada sam propustila jedan ručak. Jedan muškarac me je na njemu čekao. Ali magično završila na drugom. Drugi muškarac je to jedva dočekao. Hakuna matata. Circle of life.
Mali bata mi je zabrinuto pisao: jesi našla put, gde si? Oh, dragi, ja sam uveliko već na nekom drugom putu. U nekoj sasvim drugoj priči. I ok, možda ta priča uključuje suši.
Ali ne u mojim ustima. Koliko god je taj drugi muškarac to tada želeo. Fuj. Ma nisam stidljiva. Samo mi se tvoj ne sviđa. Ali kontam da ti je lakše da poveruješ u ovo prvo. U redu je.

Gde su te planine da ih pomeram?!?! Hajde, izazvali ste me!!!
Sada me ništa ne može zaustaviti.
Nije mi odgovorio na poruku. Jedan. Neki.
Ili mi nije pisao uopšte. Neki drugi.
Hajde, koga to još zanima?!?!
Uveče mi je nešto bezobrazno predlagao treći neki. Fuj. Nema šanse. Ali sujeta kroji neverovatne muške interpretacije. Ma da, frigidna sam. Ako ti je tako lakše.

Kako li me samo zabavlja sve to...Smrtno sam ozbiljna.
Ovo što ja govorim shvatite kao apsolutnu zapovest!
Sasvim obavezujuću. Opako snažnu. Hajde, ne bilo vam zapoveđeno...
A ne. Nije ovo bes. Ovo što iz mene urliče samo je sirova snaga.
Drugačije bes peva. Krešti. Ovo je, pak, čist bariton. I planine se tresu.
Ali nemojte se pitati odakle izviru te reči. Jasno je. Iz mojih su usta. I oduvek sam ja bila sposobna da ih izgovorim. Samo sam čekala priliku. Dali ste mi je. Izvolite.
Veliki bata juče mi je rekao: pa dobro ti i nisi normalna. Nisam li? Samo potpuno živa.
Žao mi vas je. Izgleda vas niko do sada nije izazvao. 


Ah kakve sam samo dobre stvari pronalazila tih dana. Mislim na muziku. Kako me je to pokrenulo... I da, onog trenutka kada sam odustala od knjige vratila sam se pisanju. Sad uživajte. Tražili ste. Izazvali ste me...

Thursday 26 March 2015

Supergirl

Negde na putu od frizera do sigurnosti, dok sam prolazila pokraj nade, na radiju je krenula pesma.
You can tell by the way she walks 
That she's my girl.

Sunce je sijalo jako, put je, kao i obično, bio prepun rupa i rupičica, ja i moja bordo francuska buba švaba klizili smo po asfaltu.
Kada smo stigli, sve je mirisalo na utehu.
Tata je već bio obukao vitešku pohabanu odeću u kojoj se pretvarao u superheroja univerzalno svačijeg detinjstva. Stao je ispred Sunca i još jednom ga zaklonio.
Zagrljaj je mirisao na piljevinu, utočište i akrilnu farbu.
And then she'd say: 
"It's OK, I got lost on the way...

Jedan rukav majice mi je, kao i uvek, pao sa ramena i mama je, kao i uvek, pitala: Nije ti hladno?

Nije.

Zli demoni krckali su pod mojim nogama dok sam gazila po novembarskom opalom lišću. Sve je opet bilo tu. Sve je bilo na mestu. Čekić i klešta, hoblerica, šmirgle, git i špakla, farba, lak i četke. Piljevina je prštala u usporenom ritmu pesme, kao kad u filmu sneg prekriva kose i kape zaljubljenih.
Četiri mršave ruke sunčale su svoje vene. Dva velika nosa udisala su prašinu. Dok smo (i dalje usporeno, u ritmu iste pesme u mojoj glavi) koračali po blatu izbrazdanom tragovima točkova zidarskih kolica, primetila sam da su mi koraci bezobrazno slični njegovim. Leva, desna, leva...
And then she'd say: 
"It's alright, I got home 
Late last night


I sve je opet bilo na mestu.
Žilave snažne ruke letele su po uglačanom drvetu, godovi su pričali neku toplu priču. Ove godine je novembar neobično bakaran i vruć.
Bušilica je tromo vrištala i ja sam ugledala prve rupe iz kojih je virila bestidna magija. Drvo nam je pokazalo svoju dušu dok je mama, kao da uopšte ne sluti ogromnost te tajne, završavala ručak. U debelom pahuljastom džemperu koji je odudarao od njene ugalj kose gledala je, valjda, moja gola koščata ramena: Nije ti hladno?

O, nije!

Moja je kosa novembarski bakarna.

Čvrsto sam stezala baršunaste letve, prsti su mi već brideli. Jedan oštri opiljak zaparao mi je dlan.
And then she'd laugh 
The night time into day 
Pushing her fear 
Further alone 

Na tatinim leđima čučala je omanja čarolija. Vešti prsti ostajali su mu volšebno čisti. Pesma je u mom uhu i dalje bubnjala, a on je, nimalo ne mareći, osvajao svemir.
Sa njegovih ramena pao je raspevani obred.

Beličasto i poplašeno, kroz naše prste progledao je novi komad nameštaja. I tako smo opet pokorili svet.