Moj
je tata besmrtan znate.
Napolju
se, za noć samo, čitavo jedno godišnje doba promenilo.
A
sve ću sa svojih deset prstiju naučiti.
Za
slučaj da možda i nije.
Plesati
umem. Mnogi to ni ne znaju. Kad je tama naročito.
Ili
kad suza neće napolje.
I
kidati i lomiti. Pa sklapati. Nekad bezuspešno. Ali sve ću sa svojih deset
prstiju naučiti.
Moj
je tata besmrtan, znam.
I
peglati odavno znam. Nije to nikakva tajna.
U
poslednje vreme naročito se bavim peglanjem bora. Zafarbavanjem briga.
I čari
tajnih veština od njega, dan po dan, tiho nasleđujem.
Na
njemu je samo da bude besmrtan.
Kad
je neki problem naročito uporan samo ga on može ošmirglati.
Ipak,
sve ću sa svojih deset prstiju naučiti.
Za
slučaj da nije.
Deka
je, znaš, besmrtan, jutros sam joj rekla.
Nemoj
ti da brineš. Kada boli mama ume i bol da prođe.
A
jutarnje mirisanje posebna je magija.
I
nju ću sa svojih deset prstiju savladati.
Za
slučaj, iako neverovatan, da nije.
A
kad život jako zaškripi ja se samo setim da moj je tata besrmtan sasvim.
Jer
tako sam odlučila.
Zagolica
me, ponekad samo, ta sumanuta želja da sve sa svojih deset prstiju nastavim
učiti.
Za
gorki slučaj da on to možda, samo možda, nije.