Monday 30 March 2015

Ne mogu naše

Ne mogu naše. I nemoj da se ljutiš.
Nije reč ovde o emocijama.
Već o stolici. Stolu. O zidu.

Ja prosto naše ne mogu.
Oblaci su tada niski. Horizonti suviše blizu.

Uzmi me za ruku. Odvedi bilo gde.
Gnezdo možemo sviti. Od kose i nogu.
Ne trebaju nam trska i pesak.

Uveče ću ti pričati priče. Udisaćemo kiseonik iz školjki.
Nebom ću te pokriti ako ti je hladno.
Ali jorgan je moj.

Ja naše ne umem. Nije to razlog za svađu.
Jer nebo je ogromno. Možemo pod njega oboje stati.
Ali kada se okrenu leđa, krov od crepa neće da se deli.

S tobom ću zahvatati talasa penu.
Al' ona se i iz dlana može piti, ne bacaj pare na čaše.
Ma nije to stvar tvrdičluka. Uzmi što ti se dopadne.
Ali neka bude tvoje.

Jer naše ja nisam u stanju.

Za doručak se sladi mojom kožom. Ona je uvek topla, nemoj kupovati šporet.
U najnežniji trn udeni travku i rane mi zaši.
Ali znaj da kroz pločice i cigle igla ne prolazi.

I baš me briga šta pesnici kažu, upravo je suprotno.
Srce se može i dati i vratiti.
Priča se može zajedno plesti, jer se niko,
suprotno verovanjima,
po njenom svršetku neće za njene ivice vući.
Svako je može poneti celu. Sam sa sobom. Na drugi kraj sveta.
Ali kamen se ne da prepoloviti a da oboje dobijemo neokrnjeno parče.

Sunday 29 March 2015

Glory and gore



Kako to da se ovaj sasvim običan dan iznenada pretvorio u malu ličnu pobedu?
Mora da je zbog preteške tašne i mršavih ali snažnih nogu...
Mora da su se svi antički ratnici pod teškim oklopima na noge digli odlučni da osvoje ovaj veliki grad.
Njihov bojni poklič nije, međutim, prošao kroz slušalice hiljade ipoda...

Čak i uvom gradu sa toliko miliona šarenih ljudi svako misli da je centar sveta.
Čak i kad naizgled nimalo ne mari, čovek je u svom filmu uvek glavna, ako ne i jedina, uloga.

A ništa na početku ovog dana nije ni na koji način najavljivalo priču.
Pa logično. Jer, kada bi se metro sada, baš u ovom trenutku, sasvim urušio bilo bi i to sasvim neočekivano.
Ne kao u filmu kada nam krupni kadar na pojedinačne putnike, prividno zadubljene u svoje male živote, te muzika u pozadini, očigledno najavljuju prasak.
Ne, kada bi se metro sada urušio bilo bi to iskreno iznenadno.

Kako to da se ovaj sasvim običan dan pretvorio u malu ličnu pobedu?
Mora da je zbog krvi, znoja (da, dva puta sam se doslovno preznojala dešifrujući nejasne misli filozofa, skidala džemper, pa oblačila) i sirovih prizora koje su moja stopala pregazila.
Mora da su koplja konjanika na smrt izubadala zmajeve. Krike hiljade nemani prigušilo je jurnjanje po podzemnim šinama. Zato je svet ostao sasvim nesvestan neminovnog krvoprolića.

Ja zapravo nemam pojma kako bi to izgledalo da se metro sada odjednom uruši.
BUM!
A ne zna to ni onaj kojem bi palo na pamet da to u nekom filmu verno prikaže.
Jer život prosto neumorno izmiče fikciji.

Kako to da se ovaj sasvim običan dan pretvorio u malu ličnu pobedu?
Mora da je zbog toga što me agresija pobuđuje. Što nikad nisam žmurila na nakazne scene.

Mora da je to zato što je pobeda zarazna. 

Friday 27 March 2015

Izazvali ste me!!!

Gde su te stene, da ih rušim?!? Hajde, dali ste mi priliku!
Samo to sam i čekala. Zar niste znali?
Zar niste čuli? Za mene...

Odsjaj vode u sudoperi poigravao je na svetlosti lustera. Novopronađena muzika treštala je u istom ritmu. Možda slučajno.
Pre neki dan u stanu me je dočekala razbijena plafonjera. Kako sam zakoračila iz hodnika videla sam staklo. Rasuto po svuda. Toliko sitno. Zlokobne čestice pretile su da mi rasparaju gole pete. Volim da budem bosa. Ma shvatite to kako vam volja. Možda i prospem koju kap krvi.
I dobro, možda sam se dan posle toga izgubila u jednom gradu. Ali sam savršeno znala da se snađem. Tada sam propustila jedan ručak. Jedan muškarac me je na njemu čekao. Ali magično završila na drugom. Drugi muškarac je to jedva dočekao. Hakuna matata. Circle of life.
Mali bata mi je zabrinuto pisao: jesi našla put, gde si? Oh, dragi, ja sam uveliko već na nekom drugom putu. U nekoj sasvim drugoj priči. I ok, možda ta priča uključuje suši.
Ali ne u mojim ustima. Koliko god je taj drugi muškarac to tada želeo. Fuj. Ma nisam stidljiva. Samo mi se tvoj ne sviđa. Ali kontam da ti je lakše da poveruješ u ovo prvo. U redu je.

Gde su te planine da ih pomeram?!?! Hajde, izazvali ste me!!!
Sada me ništa ne može zaustaviti.
Nije mi odgovorio na poruku. Jedan. Neki.
Ili mi nije pisao uopšte. Neki drugi.
Hajde, koga to još zanima?!?!
Uveče mi je nešto bezobrazno predlagao treći neki. Fuj. Nema šanse. Ali sujeta kroji neverovatne muške interpretacije. Ma da, frigidna sam. Ako ti je tako lakše.

Kako li me samo zabavlja sve to...Smrtno sam ozbiljna.
Ovo što ja govorim shvatite kao apsolutnu zapovest!
Sasvim obavezujuću. Opako snažnu. Hajde, ne bilo vam zapoveđeno...
A ne. Nije ovo bes. Ovo što iz mene urliče samo je sirova snaga.
Drugačije bes peva. Krešti. Ovo je, pak, čist bariton. I planine se tresu.
Ali nemojte se pitati odakle izviru te reči. Jasno je. Iz mojih su usta. I oduvek sam ja bila sposobna da ih izgovorim. Samo sam čekala priliku. Dali ste mi je. Izvolite.
Veliki bata juče mi je rekao: pa dobro ti i nisi normalna. Nisam li? Samo potpuno živa.
Žao mi vas je. Izgleda vas niko do sada nije izazvao. 


Ah kakve sam samo dobre stvari pronalazila tih dana. Mislim na muziku. Kako me je to pokrenulo... I da, onog trenutka kada sam odustala od knjige vratila sam se pisanju. Sad uživajte. Tražili ste. Izazvali ste me...

Thursday 26 March 2015

Supergirl

Negde na putu od frizera do sigurnosti, dok sam prolazila pokraj nade, na radiju je krenula pesma.
You can tell by the way she walks 
That she's my girl.

Sunce je sijalo jako, put je, kao i obično, bio prepun rupa i rupičica, ja i moja bordo francuska buba švaba klizili smo po asfaltu.
Kada smo stigli, sve je mirisalo na utehu.
Tata je već bio obukao vitešku pohabanu odeću u kojoj se pretvarao u superheroja univerzalno svačijeg detinjstva. Stao je ispred Sunca i još jednom ga zaklonio.
Zagrljaj je mirisao na piljevinu, utočište i akrilnu farbu.
And then she'd say: 
"It's OK, I got lost on the way...

Jedan rukav majice mi je, kao i uvek, pao sa ramena i mama je, kao i uvek, pitala: Nije ti hladno?

Nije.

Zli demoni krckali su pod mojim nogama dok sam gazila po novembarskom opalom lišću. Sve je opet bilo tu. Sve je bilo na mestu. Čekić i klešta, hoblerica, šmirgle, git i špakla, farba, lak i četke. Piljevina je prštala u usporenom ritmu pesme, kao kad u filmu sneg prekriva kose i kape zaljubljenih.
Četiri mršave ruke sunčale su svoje vene. Dva velika nosa udisala su prašinu. Dok smo (i dalje usporeno, u ritmu iste pesme u mojoj glavi) koračali po blatu izbrazdanom tragovima točkova zidarskih kolica, primetila sam da su mi koraci bezobrazno slični njegovim. Leva, desna, leva...
And then she'd say: 
"It's alright, I got home 
Late last night


I sve je opet bilo na mestu.
Žilave snažne ruke letele su po uglačanom drvetu, godovi su pričali neku toplu priču. Ove godine je novembar neobično bakaran i vruć.
Bušilica je tromo vrištala i ja sam ugledala prve rupe iz kojih je virila bestidna magija. Drvo nam je pokazalo svoju dušu dok je mama, kao da uopšte ne sluti ogromnost te tajne, završavala ručak. U debelom pahuljastom džemperu koji je odudarao od njene ugalj kose gledala je, valjda, moja gola koščata ramena: Nije ti hladno?

O, nije!

Moja je kosa novembarski bakarna.

Čvrsto sam stezala baršunaste letve, prsti su mi već brideli. Jedan oštri opiljak zaparao mi je dlan.
And then she'd laugh 
The night time into day 
Pushing her fear 
Further alone 

Na tatinim leđima čučala je omanja čarolija. Vešti prsti ostajali su mu volšebno čisti. Pesma je u mom uhu i dalje bubnjala, a on je, nimalo ne mareći, osvajao svemir.
Sa njegovih ramena pao je raspevani obred.

Beličasto i poplašeno, kroz naše prste progledao je novi komad nameštaja. I tako smo opet pokorili svet.