Sunday 29 March 2015

Glory and gore



Kako to da se ovaj sasvim običan dan iznenada pretvorio u malu ličnu pobedu?
Mora da je zbog preteške tašne i mršavih ali snažnih nogu...
Mora da su se svi antički ratnici pod teškim oklopima na noge digli odlučni da osvoje ovaj veliki grad.
Njihov bojni poklič nije, međutim, prošao kroz slušalice hiljade ipoda...

Čak i uvom gradu sa toliko miliona šarenih ljudi svako misli da je centar sveta.
Čak i kad naizgled nimalo ne mari, čovek je u svom filmu uvek glavna, ako ne i jedina, uloga.

A ništa na početku ovog dana nije ni na koji način najavljivalo priču.
Pa logično. Jer, kada bi se metro sada, baš u ovom trenutku, sasvim urušio bilo bi i to sasvim neočekivano.
Ne kao u filmu kada nam krupni kadar na pojedinačne putnike, prividno zadubljene u svoje male živote, te muzika u pozadini, očigledno najavljuju prasak.
Ne, kada bi se metro sada urušio bilo bi to iskreno iznenadno.

Kako to da se ovaj sasvim običan dan pretvorio u malu ličnu pobedu?
Mora da je zbog krvi, znoja (da, dva puta sam se doslovno preznojala dešifrujući nejasne misli filozofa, skidala džemper, pa oblačila) i sirovih prizora koje su moja stopala pregazila.
Mora da su koplja konjanika na smrt izubadala zmajeve. Krike hiljade nemani prigušilo je jurnjanje po podzemnim šinama. Zato je svet ostao sasvim nesvestan neminovnog krvoprolića.

Ja zapravo nemam pojma kako bi to izgledalo da se metro sada odjednom uruši.
BUM!
A ne zna to ni onaj kojem bi palo na pamet da to u nekom filmu verno prikaže.
Jer život prosto neumorno izmiče fikciji.

Kako to da se ovaj sasvim običan dan pretvorio u malu ličnu pobedu?
Mora da je zbog toga što me agresija pobuđuje. Što nikad nisam žmurila na nakazne scene.

Mora da je to zato što je pobeda zarazna. 

No comments:

Post a Comment