Kako to da se ovaj sasvim običan dan iznenada pretvorio u
malu ličnu pobedu?
Mora da je zbog preteške tašne i mršavih ali snažnih nogu...
Mora da su se svi antički ratnici pod teškim oklopima na
noge digli odlučni da osvoje ovaj veliki grad.
Njihov bojni poklič nije, međutim, prošao kroz slušalice hiljade
ipoda...
Čak i uvom gradu
sa toliko miliona šarenih ljudi svako misli da je centar sveta.
Čak i kad
naizgled nimalo ne mari, čovek je u svom filmu uvek glavna, ako ne i jedina,
uloga.
A ništa na
početku ovog dana nije ni na koji način najavljivalo priču.
Pa logično. Jer,
kada bi se metro sada, baš u ovom trenutku, sasvim urušio bilo bi i to sasvim
neočekivano.
Ne kao u filmu
kada nam krupni kadar na pojedinačne putnike, prividno zadubljene u svoje male
živote, te muzika u pozadini, očigledno najavljuju prasak.
Ne, kada bi se metro sada urušio bilo bi to iskreno iznenadno.
Kako to da se ovaj sasvim običan dan pretvorio u malu ličnu
pobedu?
Mora da je zbog krvi, znoja (da, dva puta sam se doslovno
preznojala dešifrujući nejasne misli filozofa, skidala džemper, pa oblačila) i
sirovih prizora koje su moja stopala pregazila.
Mora da su koplja konjanika na smrt izubadala zmajeve. Krike
hiljade nemani prigušilo je jurnjanje po podzemnim šinama. Zato je svet ostao
sasvim nesvestan neminovnog krvoprolića.
Ja zapravo nemam pojma kako bi to izgledalo da se metro sada
odjednom uruši.
BUM!
A ne zna to ni onaj kojem bi palo na pamet da to u nekom
filmu verno prikaže.
Jer život prosto neumorno izmiče fikciji.
Kako to da se ovaj sasvim običan dan pretvorio u malu ličnu
pobedu?
Mora da je zbog toga što me agresija pobuđuje. Što nikad
nisam žmurila na nakazne scene.
Mora da je to
zato što je pobeda zarazna.
No comments:
Post a Comment