Hej. Opet je sve
mirno.
Ja onda uzmem iglu i konac. Uvek ima nešto da se zakrpi. Eh…
Jave se tada
mnogi…
1.
Zdravo !
Zašto si me voleo ? Jesi li tu ljubav i na onaj svet poneo ? Je li ti
tamo bolje ? Zaista ?
2.
Zdravo ! Zašto si me voleo ? Zar me
nisi i previše za voleti upoznao ? Jesmo li sad prijatelji ? Zaista?
3.
Zdravo!
Zašto si me voleo? Zar te nisam i previše povredila? Mogao bi sa mnom ponovo? Zaista ?
4.
Zdravo !
Zašto si me voleo ? Zar me nisi za voleti prekratko poznavao ? Iz
prve si se u mene zaljubio ? Zaista ?
Zdravo Anja. Šta radiš ? Šiješ ? Zaista ?
Šijem. Kad se sve
umiri, ja uzmem iglu i konac. Sve se tako lepo da zakrpiti. Prsti su mi vremenom
sve spretniji. Ali kuvati i dalje ne umem…
Moja tata misli da mi treba muškarac. Ah tata…zar ne znaš da si ti jedini ? Zaista…
Zar ne znaš da je
njih toliko mnogo ?
1.
Zar ne
znaš kako sam, kad su mi javili samo jednostavno : ubio se, sakupila sve
uspomene, pronašla jednu crnu haljinu, kupila maramice i otišla na sahranu ?
Moja tata kaže :
sine, ne možeš biti sama. Ah tata…zar ne znaš da zapravo nikad to nisam ?
Zaista…
Zar ne znaš da
takvih kao ti nije nigde ?
2.
Zar ne
znaš kako sam se protiv čitave vasione spakovala i otišla ? Zar ne znaš da
sam sama kucala, bušila, lepila, piljevinu udisala ? Dom iznova izgradila.
Tvoje sam ruke nasledila.
Moj tata misli da
mi treba neko zreo. Ah tata…zaista…
Zar ne znaš da je
tvoj najstariji sin zapravo taj zreo ?
3.
Zar ne
znaš kako sam, ne hajući za kalendare, prkosno volela mnogo mlađeg ? Zar
ne znaš kako nisam marila ?
Moj tata se plaši
da sam krhka, osetljiva. Ah tata…tri sina imaš, zar ne znaš ? Zaista… ?
4.
Zar
ne znaš da sam po snegu satima po širokim putevima vozila zbog jedne maslinaste
izraelske kože i crnog mirisa ? Zar ne znaš da sam se protiv silnih
daljina borila ?
Zar ne znaš tata
koliko puta sam u tvom krilu „sine moj“ reči udisala? Zar ne znaš da sam samo s njima htela da se
jednačim? Zar se ne sećaš kako sam se, uvek doterana, po drveću, međutim,
verala? I dalje jednako visoko želim. Pa još više...
Zalud mi
se javljate! Zalud me pohodite. U ovoj sobi samo je jedan muškarac dovoljan. A to
čak više i nije tata...
Zar ne
znaš, tata, da sam uporno takav kakvog mi želiš zapravo htela sama postati? I
da sam vekovima u tebe zaljubljeno gledala, dok u toj slici sebe nisam
videla...
Kaži tata,
jesam li, konačno, muškarac sada?