Monday 4 May 2015

Jesam li muškarac sada?

Hej. Opet je sve mirno.
Ja onda uzmem iglu i konac. Uvek ima nešto da se zakrpi. Eh…
Jave se tada mnogi…
1.       Zdravo ! Zašto si me voleo ? Jesi li tu ljubav i na onaj svet poneo ? Je li ti tamo bolje ? Zaista ?
2.       Zdravo ! Zašto si me voleo ? Zar me nisi i previše za voleti upoznao ? Jesmo li sad prijatelji ? Zaista?
3.       Zdravo! Zašto si me voleo? Zar te nisam i previše povredila? Mogao bi sa mnom ponovo? Zaista ?
4.       Zdravo ! Zašto si me voleo ? Zar me nisi za voleti prekratko poznavao ? Iz prve si se u mene zaljubio ? Zaista ?


Zdravo Anja. Šta radiš ? Šiješ ? Zaista ?
Šijem. Kad se sve umiri, ja uzmem iglu i konac. Sve se tako lepo da zakrpiti. Prsti su mi vremenom sve spretniji. Ali kuvati i dalje ne umem…


Moja tata misli da mi treba muškarac. Ah tata…zar ne znaš da si ti jedini ? Zaista…
Zar ne znaš da je njih toliko mnogo ?
1.       Zar ne znaš kako sam, kad su mi javili samo jednostavno : ubio se, sakupila sve uspomene, pronašla jednu crnu haljinu, kupila maramice i otišla na sahranu ?
Moja tata kaže : sine, ne možeš biti sama. Ah tata…zar ne znaš da zapravo nikad to nisam ? Zaista…
Zar ne znaš da takvih kao ti nije nigde ?
2.       Zar ne znaš kako sam se protiv čitave vasione spakovala i otišla ? Zar ne znaš da sam sama kucala, bušila, lepila, piljevinu udisala ? Dom iznova izgradila. Tvoje sam ruke nasledila.
Moj tata misli da mi treba neko zreo. Ah tata…zaista…
Zar ne znaš da je tvoj najstariji sin zapravo taj zreo ?
3.       Zar ne znaš kako sam, ne hajući za kalendare, prkosno volela mnogo mlađeg ? Zar ne znaš kako nisam marila ?
Moj tata se plaši da sam krhka, osetljiva. Ah tata…tri sina imaš, zar ne znaš ? Zaista… ?
4.       Zar ne znaš da sam po snegu satima po širokim putevima vozila zbog jedne maslinaste izraelske kože i crnog mirisa ? Zar ne znaš da sam se protiv silnih daljina borila ?  
Zar ne znaš tata koliko puta sam u tvom krilu „sine moj“ reči udisala? Zar ne znaš da sam samo s njima htela da se jednačim? Zar se ne sećaš kako sam se, uvek doterana, po drveću, međutim, verala? I dalje jednako visoko želim. Pa još više...
Zalud mi se javljate! Zalud me pohodite. U ovoj sobi samo je jedan muškarac dovoljan. A to čak više i nije tata...
Zar ne znaš, tata, da sam uporno takav kakvog mi želiš zapravo htela sama postati? I da sam vekovima u tebe zaljubljeno gledala, dok u toj slici sebe nisam videla...

Kaži tata, jesam li, konačno, muškarac sada?