Saturday 8 August 2015

Kad ja nisam puna besa

Zašto sunce sija tako jako? Kad ja nisam puna besa.

Nekada sam mislila kako se iz aviona sigurno može dodirnuti oblak.
Sada ih sve samo prelećem.
Možda sam izgubila osećaj u vrhovima prstiju? Trebalo bi da se malo duže zadržim na njihovoj teksturi.

Jer ima li uopšte nepotrebnih veština?

Zašto sunce prži tako jako? U meni nema ni trunke besa.
Volim svoju kosu i dobro se slažemo.

Prezirem miris lubenica. I njihovu patetično poroznu strukturu. 
Lubenice su uvek uzavrelo trulo leto oko kojeg se roje kontejnerske muve. 
I svi se tako sladunjavo u njima dave kao da ne čuju njihov vonjavi vrisak: prevremešne smo, hoćemo septembar!

Zašto je sunce tako uporno prejako kada nisam ni najmanje kivna?
Prevremešni smo svi kad avgust dotakne svoje konac.
I najjačima glava pada.

Univerzum je postavio okrutno pravilo koje glasi: Veličansvetna širina pitanja bepostrebno se srozava banalnošću odgovora. 
Mislim da me moja neprijatna radoznalost uvek goni ka toj ograničenosti. No ne zadugo. 
Dugotrajnost je moja najveća boljka. 

Odgovori pitanja ni najmanje ne zaslužuju. Kao što kraljevski septembar gordo proteruje lubenice.

Zašto uopšte sunce i dalje peče kad u meni nema besa?

Septembar. Jer se suvereno vraća red.
A ja samo kad je red mogu sladostrasno da skrenem u grešku. Ne onda kada svi bludno halabuče. Tada tajne ne postoje.
A tajna je Razlog.

Veština je pak ne mariti. I ujedno i najveća sila privlačnosti. 
A spokoj je uvek u njenim široko otvorenim lešnikastim očima. 
To je valjda jedina stalnost. I jedni odgovor koji se uvek iznova sa istom draži novine nameće-
Ushićeno shvatam; ona je moj refren.