Saturday 21 November 2015

Sa svojih deset prstiju

Moj je tata besmrtan znate.

Napolju se, za noć samo, čitavo jedno godišnje doba promenilo.
A sve ću sa svojih deset prstiju naučiti.
Za slučaj da možda i nije.

Plesati umem. Mnogi to ni ne znaju. Kad je tama naročito.
Ili kad suza neće napolje.
I kidati i lomiti. Pa sklapati. Nekad bezuspešno. Ali sve ću sa svojih deset prstiju naučiti.

Moj je tata besmrtan, znam.

I peglati odavno znam. Nije to nikakva tajna.
U poslednje vreme naročito se bavim peglanjem bora. Zafarbavanjem briga.
I čari tajnih veština od njega, dan po dan, tiho nasleđujem.
Na njemu je samo da bude besmrtan.
Kad je neki problem naročito uporan samo ga on može ošmirglati.
Ipak, sve ću sa svojih deset prstiju naučiti.
Za slučaj da nije.

Deka je, znaš, besmrtan, jutros sam joj rekla.
Nemoj ti da brineš. Kada boli mama ume i bol da prođe.
A jutarnje mirisanje posebna je magija.
I nju ću sa svojih deset prstiju savladati.
Za slučaj, iako neverovatan, da nije.

A kad život jako zaškripi ja se samo setim da moj je tata besrmtan sasvim.
Jer tako sam odlučila.
Zagolica me, ponekad samo, ta sumanuta želja da sve sa svojih deset prstiju nastavim učiti.
Za gorki slučaj da on to možda, samo možda, nije.