Erotika je sasvim, sasvim uzvišeno stanje. Ako to ne razumeš, molim te sa mnom nemoj imati ništa.
Moj je miris večeras i tvoj. To je nesebičnost u egoizmu. To je narcisoidno davanje.
Za to je potrebno snage. Računam da je imaš.
Mekano, mekano me poljubi. Hoću da su ti usne debele naročito. Jer suština telesnog je takva.
A ako želiš da me sebi približiš, moraš za struk, celom šakom, snažno. Samo tako postaću ti bliska.
Po tepihu me prospi kao kosu, dugu, talasastu, rasutu. Jer ja sam i sama, poput svoje kose, vijugava sasvim, kada uzimam. Obavijena oko tebe, kada uživam, bujna.
Šakama mi šake, za srž zemlje prikuj. Gravitaciji učini toliko. Jer je priroda svega takva.
A ja se neću opirati. Jer takva je moja priroda. Oseti je. Da, učini joj to.
Ne vrede uputstva, priručnici...Erotika je sasvim, sasvim uzvišeno stanje.
Naivno je to smatrati ljubavlju prema tebi. To je samo moja ljubav prema sebi.
I molim te nemoj praviti tu grešku: ne potcenjuj me prisvajanjem. Moja je erotika uvek samo moje davanje meni.
Sunday 20 November 2016
Tuesday 15 November 2016
Grad je grad
Grad je grad ako ti od običnog dana ume napraviti avanturu.
Samo svojim dahom, oštrim, od kojeg uši i nos bride.
Pariz je grad. Onaj koji svojom surovošću omamljuje. Koji svojim iznenađenjima plaši. Svojom trenutnošću zaglušuje.
Grad je grad ako u njemu žive ljudi čiji te dom ume
starosedelački primiti.
Estetika sivog, ludački velikog i živog grada tada je sasvim
šarena. Volšebno tiha.
Dablin je grad. Onaj koji me je svojim prosutim suvenirima
na svakom ćošku budio.
Grad je grad kada ti neočekivano otkrije neku skrivenu staru
zgradu koja od prosečnog popodneva napravi priču.
Baš ovu priču.
Priču o betonskim meandrima, poljupcima ledenog kovanog
gvožđa i lupanjima srca prikačenog na krvotok gradskog prevoza.
Grad je grad ako ti posle vekova neinspirativne šarene
varošice na usne spusti zagonetan osmeh i požuri kući da na papir staviš redove
za koje ćeš samo ti znati koji događaj zapravo kriju.
Beograd je grad. Čija magijska svakodnevica daje obredni smisao tvojim koracima.
Tuesday 26 July 2016
Ponekad se i najjači raspadaju
Htela
sam svetove.
Pa
sam svetove i osvajala.
Al’
osvajanje je, dušo, permanentna kategorija. Sasvim nesvršenog karaktera.
Htela
sam svetove. Veselo. Uz muziku. Ljudi to retko praštaju.
Silinu
mog besa retko kad će pročitati oni koji bi trebalo. Šteta.
Moja
je otvorenost često prevelik zalogaj.
Moja
snaga najpodmukliji moj neprijatelj.
Da, veselost
ljudi najređe praštaju.
Htela
sam svetove.
Al’
ne te vaše zatvorene! O kakvi su vam to samo umovi?! Kako li se ne poguše?!
Moja
vam je etika nespoznatljiva? Ne znači to da je nema. To samo znači da nema vas.
Odavno. Odavno ste mrtvi za sve svoje iskonske želje. A mrtvima je svaka muzika
uzalud.
Htela
sam svetove. Uz bubnjanje. Agresivno.
Al’
ponekad se i najjači raspadaju.
Doduše
samo na tren.
Jer
osvajanje je veština iterativnog.
Izgaranje
vam je moje nepritvorno sasvim nedokučivo? Čitajte sad zato: Istrajnost je moja
promenljiva! Uporno ću vas širinom razoružavati. I kad me najdublje ganete neću
se zatvoriti. Jer to je siroto vaša osobina. Koju ja na sebe ne umem
projektovati.
Da,
svaki je greh moj. Osim licemerja, čitajte i to. I samo sudite. Jer skučenima je svaka širina uzalud.
Ja
ću i dalje svetove osvajati. Razdragano. Jer to, avaj, ne umete svariti.
Sunday 19 June 2016
Jer ja ne planiram umreti
Noćas
je vetar opet šaputao...
Koliko
još nameravam da živim?
U
meni je, dragi, više puta po 5 litara krvi, najmanje 12 očiju, sigurno 24 ruku
i nogu, 195 godina mojih i njihovih srećnih trenutaka (jer godine se u ljubavi množe, moje na sve njihove nadodaju) i 8 godina najčistijeg nemnožećeg elementa ljubavi.
Misliš
li da mogu umreti?
Vetar
je noćas opet šaputao...
Nismo
se dugo videli. Menjala sam neke stare svetove za nove. Al vetar je na svakom
kontinentu jedan te isti.
Mazio
me je. Bilo mu je drago. Skidao je sa mene tačno one mirise koji mu se nisu
dopali. Nanosio neke nove...
Koliko
još nameravaš živeti?
Ah
nisam ja još zatvorila kovčeg u kojem čuvam sve mirise. U njemu je još 276
godina mesta.
Noćas
mi je vetar šapnuo neke nove. Ali svaki novi na neki način zaliči na neki već
upoznat.
E
zato suza ume da krene. Jer nekad dah na uhu zaliči na grobnu tišinu. Na nestali
život.
Onda ga oteram što pre, jer o mrtvima sve najbolje. A najbolje je ćutati.
Kad ja već ne umem umreti.
Vetar
je noćas šaputao...opet.
Opet
si, Anja, svetove menjala...zna on da me ništa dugo ne drži.
Zato
i plovi svetom, skuplja mirise nove, pa se vrati, na kožu mi ih nanese. Da bih
mogla da nastavim živeti.
Ako
ste se ikad pitali zašto vetar postoji, sad znate. Ako ga ne volite, izvinite.
On zbog mene postojati mora. Jer ja ne planiram umreti.
Dokle
ćeš, Anja, tako neumorno živeti?
Znaš
ti da ja samo sa tobom ljubav vodim. Noću kad mi kožu svojim ledenim dahom
ježiš. Koji god da mi miris doneseš, sa kojeg god od najudaljeniih svetova,
znaš ti, Vetre, da ja samo tebe kroz njih zapravo ljubim i, gladna, nezasita,
nove iziskujem, iz tebe pijem, tražim.
Jer
ne, nikako ja neću umreti. Dokle god ima svetova starih za nove trampiti...al’
ne veruj mi vetre, lako ja umem u toj trampi i prevariti.
Subscribe to:
Posts (Atom)