Sunday 20 November 2016

Sasvim, sasvim uzvišeno stanje

Erotika je sasvim, sasvim uzvišeno stanje. Ako to ne razumeš, molim te sa mnom nemoj imati ništa.
Moj je miris večeras i tvoj. To je nesebičnost u egoizmu. To je narcisoidno davanje.
Za to je potrebno snage. Računam da je imaš.

Mekano, mekano me poljubi. Hoću da su ti usne debele naročito. Jer suština telesnog je takva.
A ako želiš da me sebi približiš, moraš za struk, celom šakom, snažno. Samo tako postaću ti bliska.

Po tepihu me prospi kao kosu, dugu, talasastu, rasutu. Jer ja sam i sama, poput svoje kose, vijugava sasvim, kada uzimam. Obavijena oko tebe, kada uživam, bujna.

Šakama mi šake, za srž zemlje prikuj. Gravitaciji učini toliko. Jer je priroda svega takva.
A ja se neću opirati. Jer takva je moja priroda. Oseti je. Da, učini joj to.

Ne vrede uputstva, priručnici...Erotika je sasvim, sasvim uzvišeno stanje.
Naivno je to smatrati ljubavlju prema tebi. To je samo moja ljubav prema sebi.

I molim te nemoj praviti tu grešku: ne potcenjuj me prisvajanjem. Moja je erotika uvek samo moje davanje meni.

Tuesday 15 November 2016

Grad je grad

Grad je grad ako ti od običnog dana ume napraviti avanturu.
Samo svojim dahom, oštrim, od kojeg uši i nos bride.
Pariz je grad. Onaj koji svojom surovošću omamljuje. Koji svojim iznenađenjima plaši. Svojom trenutnošću zaglušuje. 
Grad je grad ako u njemu žive ljudi čiji te dom ume starosedelački primiti.
Estetika sivog, ludački velikog i živog grada tada je sasvim šarena. Volšebno tiha.
Dablin je grad. Onaj koji me je svojim prosutim suvenirima na svakom ćošku budio.
Grad je grad kada ti neočekivano otkrije neku skrivenu staru zgradu koja od prosečnog popodneva napravi priču.
Baš ovu priču.
Priču o betonskim meandrima, poljupcima ledenog kovanog gvožđa i lupanjima srca prikačenog na krvotok gradskog prevoza.
Grad je grad ako ti posle vekova neinspirativne šarene varošice na usne spusti zagonetan osmeh i požuri kući da na papir staviš redove za koje ćeš samo ti znati koji događaj zapravo kriju.

Beograd je grad. Čija magijska svakodnevica daje obredni smisao tvojim koracima.

Tuesday 26 July 2016

Ponekad se i najjači raspadaju

Htela sam svetove.
Pa sam svetove i osvajala.
Al’ osvajanje je, dušo, permanentna kategorija. Sasvim nesvršenog karaktera.

Htela sam svetove. Veselo. Uz muziku. Ljudi to retko praštaju.
Silinu mog besa retko kad će pročitati oni koji bi trebalo. Šteta.
Moja je otvorenost često prevelik zalogaj.
Moja snaga najpodmukliji moj neprijatelj.
Da, veselost ljudi najređe praštaju.

Htela sam svetove.
Al’ ne te vaše zatvorene! O kakvi su vam to samo umovi?! Kako li se ne poguše?!
Moja vam je etika nespoznatljiva? Ne znači to da je nema. To samo znači da nema vas. Odavno. Odavno ste mrtvi za sve svoje iskonske želje. A mrtvima je svaka muzika uzalud.

Htela sam svetove. Uz bubnjanje. Agresivno.  
Al’ ponekad se i najjači raspadaju.
Doduše samo na tren.
Jer osvajanje je veština iterativnog.

Izgaranje vam je moje nepritvorno sasvim nedokučivo? Čitajte sad zato: Istrajnost je moja promenljiva! Uporno ću vas širinom razoružavati. I kad me najdublje ganete neću se zatvoriti. Jer to je siroto vaša osobina. Koju ja na sebe ne umem projektovati.

Da, svaki je greh moj. Osim licemerja, čitajte i to. I samo sudite. Jer skučenima je svaka širina uzalud.

Ja ću i dalje svetove osvajati. Razdragano. Jer to, avaj, ne umete svariti.  

Sunday 19 June 2016

Jer ja ne planiram umreti

Noćas je vetar opet šaputao...

Koliko još nameravam da živim?
U meni je, dragi, više puta po 5 litara krvi, najmanje 12 očiju, sigurno 24 ruku i nogu, 195 godina mojih i njihovih srećnih trenutaka (jer godine se u ljubavi množe, moje na sve njihove nadodaju) i 8 godina najčistijeg nemnožećeg elementa ljubavi.
Misliš li da mogu umreti?

Vetar je noćas opet šaputao...
Nismo se dugo videli. Menjala sam neke stare svetove za nove. Al vetar je na svakom kontinentu jedan te isti.
Mazio me je. Bilo mu je drago. Skidao je sa mene tačno one mirise koji mu se nisu dopali. Nanosio neke nove...

Koliko još nameravaš živeti?
Ah nisam ja još zatvorila kovčeg u kojem čuvam sve mirise. U njemu je još 276 godina mesta.
Noćas mi je vetar šapnuo neke nove. Ali svaki novi na neki način zaliči na neki već upoznat.
E zato suza ume da krene. Jer nekad dah na uhu zaliči na grobnu tišinu. Na nestali život. 
Onda ga oteram što pre, jer o mrtvima sve najbolje. A najbolje je ćutati.
Kad ja već ne umem umreti.

Vetar je noćas šaputao...opet.
Opet si, Anja, svetove menjala...zna on da me ništa dugo ne drži.
Zato i plovi svetom, skuplja mirise nove, pa se vrati, na kožu mi ih nanese. Da bih mogla da nastavim živeti.
Ako ste se ikad pitali zašto vetar postoji, sad znate. Ako ga ne volite, izvinite. On zbog mene postojati mora. Jer ja ne planiram umreti.

Dokle ćeš, Anja, tako neumorno živeti?
Znaš ti da ja samo sa tobom ljubav vodim. Noću kad mi kožu svojim ledenim dahom ježiš. Koji god da mi miris doneseš, sa kojeg god od najudaljeniih svetova, znaš ti, Vetre, da ja samo tebe kroz njih zapravo ljubim i, gladna, nezasita, nove iziskujem, iz tebe pijem, tražim.


Jer ne, nikako ja neću umreti. Dokle god ima svetova starih za nove trampiti...al’ ne veruj mi vetre, lako ja umem u toj trampi i prevariti.