Noćas
je vetar opet šaputao...
Koliko
još nameravam da živim?
U
meni je, dragi, više puta po 5 litara krvi, najmanje 12 očiju, sigurno 24 ruku
i nogu, 195 godina mojih i njihovih srećnih trenutaka (jer godine se u ljubavi množe, moje na sve njihove nadodaju) i 8 godina najčistijeg nemnožećeg elementa ljubavi.
Misliš
li da mogu umreti?
Vetar
je noćas opet šaputao...
Nismo
se dugo videli. Menjala sam neke stare svetove za nove. Al vetar je na svakom
kontinentu jedan te isti.
Mazio
me je. Bilo mu je drago. Skidao je sa mene tačno one mirise koji mu se nisu
dopali. Nanosio neke nove...
Koliko
još nameravaš živeti?
Ah
nisam ja još zatvorila kovčeg u kojem čuvam sve mirise. U njemu je još 276
godina mesta.
Noćas
mi je vetar šapnuo neke nove. Ali svaki novi na neki način zaliči na neki već
upoznat.
E
zato suza ume da krene. Jer nekad dah na uhu zaliči na grobnu tišinu. Na nestali
život.
Onda ga oteram što pre, jer o mrtvima sve najbolje. A najbolje je ćutati.
Kad ja već ne umem umreti.
Vetar
je noćas šaputao...opet.
Opet
si, Anja, svetove menjala...zna on da me ništa dugo ne drži.
Zato
i plovi svetom, skuplja mirise nove, pa se vrati, na kožu mi ih nanese. Da bih
mogla da nastavim živeti.
Ako
ste se ikad pitali zašto vetar postoji, sad znate. Ako ga ne volite, izvinite.
On zbog mene postojati mora. Jer ja ne planiram umreti.
Dokle
ćeš, Anja, tako neumorno živeti?
Znaš
ti da ja samo sa tobom ljubav vodim. Noću kad mi kožu svojim ledenim dahom
ježiš. Koji god da mi miris doneseš, sa kojeg god od najudaljeniih svetova,
znaš ti, Vetre, da ja samo tebe kroz njih zapravo ljubim i, gladna, nezasita,
nove iziskujem, iz tebe pijem, tražim.
Jer
ne, nikako ja neću umreti. Dokle god ima svetova starih za nove trampiti...al’
ne veruj mi vetre, lako ja umem u toj trampi i prevariti.