Thursday 21 December 2017

Frajeri koji umeju sa alatom

Upozorenje pre čitanja:
Ovaj tekst biće za promenu poražavajuće jednostavan. Bez imalo stilskog promišljanja, samo ću izneti nekoliko bolno prostih istina.
1.       Žene u prevozu i dalje imaju previše plastičnih noktiju, životinja na stopalima i ispeglanih kosa.
2.       Naši ljudi i dalje mediokritetski sanjaju o nekom boljem „inostranstvu“.
3.       Iako sam ponovo počela da ne izgledam kao krpa, ja i dalje patim.
Nije se zapravo mnogo toga u odnosu na ranu jesen promenilo.
I dalje padam na frajere koji umeju sa alatom.
Stil je i dalje moja ultimativna religija.
Uveče i dalje najviše volim zvuk svoje posteljine. Miris cigarete kad se ceo stan umiri.
To su i dalje ritualno moji trenuci kad u tišini pobrajam sutrašnje obaveze, napukla prezrela premišljanja i nedozrele dečake.

Kako se moja lirska bajka rane jeseni, pretvorila u tragediju mlade zime epskih razmera?
Kako je miris cimetaste bundeve naprasno prokisao?

Oduvek sam bila čuvena po brzini.
Celog života živela previše stvari po jedinici vremena.
Kad sam nizala uspehe, to je bilo samo zahvaljujući toj veštini.
Kad sam grešila, to je bilo samo iz brzanja.
Kad sam varala, to je bilo samo zbog nesposobnosti da isti broj dečaka rasporedim sekvencijalno u vremenu.

Onda su odjednom neki kokteli od maline, letnje večeri na reci i par ubranih cvetova zamrznuli ceo snimak.
Počela sam da živim polako i dišem samo zaljubljenost, petnaest godina staru, zatrpanu ispod debelih naslaga nekoliko drugih, u međuvremenu proživljenih, života.

Vernost jednoj priči očekivano me je porazila.
Od verovanja u samo jedan život po jedinici vremena ostalo je mi je tako samo pregršt pitanja:
Kako to da se ta naivna bajka rane jeseni pretvorila u zaglušujuće krvavu tragediju mlade zime?
Da li sam zauvek prestala da budem ona anja koja se neobavezno prepušta i zaleće bez ustezanja?
Da li bi trebalo da se, makar privremeno, pritajim? Povučem sa tog, nadasve poremećenog i prezasićenog, tržišta?
I konačno, kome zapravo smem da priznam da se i dalje ponekad dopisujemo?
Ne javlja se, samo odgovorim kad me neko pita.
Zaboravio me je, dodam još uz to. Jer to je svakako i pored par besmislenih poruka ionako teška istina.
A na nekim dobro skrivenim hartijama i dalje leži hiljade redova njegovog ispisanog imena.

  




Sunday 19 November 2017

Neplanirano dugo presedanje u Minhenu...

Nikako ne mogu da se odlučim: da li verujem da svojim stavom kreiramo i prizivamo sve što nam se događa ili se to događajuće ponaša kao neki nadmoćni organizam čiji su delovi u međusobnom dosluhu i dogovaraju se kada će da nam se dese (i da, u glavi mi je totalno čudovište iz Stranger things).
Trenutno toliko snažno patim da i samu sebe iznenađujem.
Iznenađujem se i snagom kojom prelazim preko te patnje da čak i sebe na trenutke zavaram i pomislim: ala je tebi sestro strava!
Pa da li bi mi zaista i bilo strava ako se u to dovoljno ubeđujem?
Pokušala sam. Uzela sam neko veče neku napuštenu Žanu Poliakov.
(Sama činjenica da sam za njom posegla već znači da sam u sranju. Činjenica da je nepročitana govori o tome da sam iz nekog prethod sranja izašla pre nego što sam je dovršila. Prosto nije više bila potrebna.)
Energy flows where the attention goes. Pokušala sam da moja pažnja ne bude usmerena na to koliko patim.
Pokušala sam. Čak sam počela da furam turban, na modnom okupljanju unikatne prirode kupila kimono…ma samo još da sam imala organsku kafu i neki ommm u rukavu.
Ali avaj! Sledećeg dana pas mi je do najsitnijih delića iskidao Žaninu knjigu.
Moj pas koji nije pre dirao knjige, uvek ostavljane na stočiću u dnevnoj sobi.
Nismo sestro još toliko pale. Have some dignity please! Poruka jasna. Loud and clear.

Dakle, ako se samo pravim da je sve ok biće mi zapravo gala?
Mojito za šankom, Dreezy sa slušalica, odličan ruž i hrabar outfit.
I par poziva nekih persona sa prethodnih stranica mog horor psiho trilera.
I eto odatle, napada me pitanje: da li smo u izvesnim godinama neminovno potrošili sve karmičke mogućnosti novih susreta pa smo, poput sirote postmoderne, osuđeni na recikliranje?
Mislim, ja zaista pokušavam da budem environment osvešćena pa mi kosmos možda zaista govori da je bahato trošiti nove frajere kad toliki eno ih u kanti, do pola potrošeni, neki još u celofanu.
Besramno rasipanje resursa. Jer, šta god mi pričali, muškarci su ipak najugroženiji resurs u poslednjih par decenija. Nemam brojke da to dokažem. Nemam formalno istraživanje i referisanje na pouzdane izvore. Ankete, intervjue i bočice sa dokaznim tečnostima (mada…). Imam samo svoj lični život i pregršt situacija iz njega koje skromno nudim na oltaru ove monološke rasprave.

No, vratimo se: zašto se mojih poslednjih 6 meseci vrti oko reciklaže? Da li sam u nekoj astrološkoj konjukciji sa svojom prošlošću ili je to puka slučajnost? Ako ne verujete ni u slučajnosti ni u horoskop ostaje jedino poruka okoline: recikliraj – nemaš izgovor!

I nemam nikakav zaključak za kraj teksta. I dalje egzistiram sa dilemom sa početka. I dalje sasvim zbunjena šta će biti moj sledeći kosmički korak, prema čemu će mi se otvoriti Venera (hopefully prema nekom Jupiteru sa dobrim povećim žezlom), zašto sam danas odlučila da ipak skoknem do Izraela, ali do Novog Beograda pak nikako, da li će moj pas nastaviti da gricka knjige sada kad mu se osladilo i koliko će me držati turban faza.
Izvesno je, međutim, da ću narednog meseca u ruci imati najvažniju ručicu, kao moju, samo manju, da ću nas posuti nekim najskupljim šljokicama i da ću se samo kratko javiti sa belgijskih božićnih marketa.
Priča se zaista nikako ne završava. Naprotiv tek počinje. A meni je ozbiljno gala!  




Monday 6 November 2017

Kratki razgovori; iteracija 5.921; dan 4.


Devica: Dobro, je l’ prvi s kojim je kraj?
Ribe: Ne skidaj ćebe. Hladno je.
Devica: Šta praviš dramu, je l’ prvi pitam te?
Ribe: Pa nije…
Devica: A je l’ poslednji?
Ribe: …znajući nas…nije.
Devica: Ok, ne smaraj onda, gomiletina sudova čeka u kuhinji, Srnine čarape nisu zakrpljene, o prašini na štekerima da ne govorim.
Ribe: A što ne možemo samo da leeeeežimoooo? Ne skidaj ćebe!
Devica: Čoveče kakvi su to nokti!
Ribe: Ja eto ne vidim ništa loše u ležanju i gledanju u apsolutno ništa i maštanju o tome da se sve ovo nije nikad ni desilo.
Device: Pa i nije se desilo. Sve su to tvoja uobražavanja. Sad se zaljubiš, sad patiš, sad nešto kao radikalno odlučuješ…a od radikalnog nemaš ni R – to ti je od Riba samo…nemam ja vremena za to.
Ribe: Ali njegov miris….
Devica: Ja ovde osetim samo smrad – pas se upiškio, odo da obrišem.
Ribe: Kako je to divan jedan pas.
Devica: Da, ti se s njim maziš a ja brišem.
Ribe: Nije istina, ja je izvodim i u šetnju.
Devica: Ne, ja je izvodim, ti se nacrtaš kad je ona već puštena i kad se zaigra pa možeš da mirno sedneš na klupu i gledaš u daljinu znajući da ja motrim da se sa nekim ne zakači.
Ribe: Jao što je meni teško…evo sve me nešto guši…mislim da ću opet dobiti napad panike. Jao, ne mogu. Ne mogu sad ja dalje bez njega.
Devica: Da li treba da počnem da ti nabrajam koliko puta si sve to isto u životu rekla?
Ribe: Ne treba. Iako sam sigurna da znaš tačne datume.
Devica: Obuvaj se, krećemo po Srnu na trening.
Ribe: A da zovemo Maru večeras i malo pijemo vino i..
Devica: Mara je bila sinoć, ima ona svoj život, ostavi je na miru. Uostalom javila je da je sajam nameštaja, treba da idemo da tražimo stolice.
Ribe: Idi ti, ja ću još malo da ostanem i odlučno ne mislim o njegovom osmehu. Baš sam se sad setila da moram da vežbam da ne znam kako izgleda.  




Tuesday 24 October 2017

Što ne traži da se kaže

Kakvog ti je ukusa dah…ne bih umela da ti kažem.
Ma bih zapravo. Ne mogu lagati jer suštinski verujem da se sve u rečima da oživeti. Samo ako se ume.
A ja umem. Naravno J
Ali neke stvari ne moraju da se kažu.

O ukusima razgovora takođe se ne priča. Mudrima je jasno da ih je dovoljno samo na jeziku polako otapati.
Jer neke stvari nikako ne smeju da se kažu.

Koža mi je posebne boje pod tvojim prstima. To ti svakako ne želim opisivati.
U igri samo dovoljno neobični šareno uživaju.
Pravila se naglas nikad ne čitaju.

Ponekad pomislim da sam srela svoju senku. Sigurna sam da znaš kako joj se tiho obradujem.
Tu je glasno zabranjeno.
Tišina je tu gušća čak i od tvog pogleda. A moj zna i da ubije. Rekli su.

Znaš li da uveče sama plešem kada me niko ne vidi? Da li to zaista treba da ti kažem?
Da sam u stanju ćutati kad se to najmanje traži, ali potpuno nesposobna ne pričati kada tako mora.
Ipak, za neke stvari sam se sa životom dogovorila da se ne moraju izreći.
Jer neke stvari izričito traže da se ne kažu.

Jedan od najneobičnijih pristanaka je onaj prećutni.
Najbolnije uvrede su one koje se izostave.

Zapamti: ne dozvoli da primetiš emocije tek kada one izostanu. 

Friday 6 October 2017

Ovih dana

Ovih dana aktivno popunjavam listu s naslovom „Oni me zaista vole“.
I srce mi igra i sve mi nešto toplo jer kao da ne verujem. A vole me. Sjajni ljudi.
Ovih dana u stanu držim uključene peći, obredno prizivajući zimu. I miris bundeve na vatri.

A on..on je tako neki fantastični čudak. Govori mi – zaboga ko to još radi? – nekad sasvim neke reči svakodnevne. A ja u svakoj nazirem baš ono što je ispod. I osmehujem se. Jer znam. Svakodnevnost je samo naša maska. Ispod nje smo dvoje najneobičnijih ljudi u kosmosu. I on to zna.
Zato ne marim. Samo pogledam kroz prozor kola u osvetljeni grad i pustim ga da priča šta hoće. Vozi kuda hoće. Jer zapravo svejedno mi. S njim? Svuda.

Ovih dana biram topli kaput za psića koji ne obožava kišu i čekam pogodan trenutak za sakupljanje sveže kišnice za kaktus. Bavim se tako tim bitnim stvarima i puštam da me nebitne zaborave. Jer jesen je za vraćanje života u svoje ruke. Spajanje niti intimnih prijateljstava.  
Odgovorno se bavim veselim odlaganjima i žustrim završavanjima. Selektivno. Po zasluzi.

Ovih dana ima tu i neka vrlo naročita muzika. Pufnasta, metalik, skandi vradžbina. Sjajno ide uz miris čaja koji i dalje ne pijem. Uz svaki čarobni napitak što se vrelo puši u kotlu nasred veštičjeg gnezda. Jer oktobar je sav opako narandžast.
I srećna sam. Jao što sam srećna! Pomalo zamišljena…sasvim zaljubljena…kao bundeva posuta šećerom u prahu.

Ovih dana često žmurim i osećam njegov miris kad nije pored mene. Postoji neki poseban miris kože njegove nadlaktice. Tu se najčešće i nastanim. Ali kiriju bezobrazno ne plaćam. Jer nas dvoje znamo kako se u nestašluku najlepše uživa.
Dvoje najneobičnijih ljudi na svetu…

Nesnosan je, međutim, galop pristizanja godina. Neizdrživ stisak propuštenih trenutaka. Odlučujem da ove jeseni živim mnogo baršunastije. Da dane dotičem polako i pažljivo kao da su od meke gnjecave sadržine oktobarske pečene bundeve. Kao da moji prsti u tom podvigu moraju biti naročito glatki, pažljivo tankim slojem brašna posuti, da tu srž izjedna uhvate, nijedan deo ne odlome…ne ispuste.  

Ovih dana naročito provodim vreme razmišljajući koliko volim svoju mamu.




Wednesday 16 August 2017

Prolećeva očekivanja

Ne volim leto.
Prezirem vrućine, jarko sunce u zenicama i gnjili smrad kontejnerskih lubenica.

Vrlo je teško, međutim, ljudima objasniti da ne voliš proleće.
Ono je tako nešto između što svi vole zbog nekog sumanutog procvata i histeričnog buđenja.
Na proleće treba biti veseo. Boraviti u prirodi.

Vrlo mi je teško kad me ljudi pitaju zašto ne volim proleće.

Kao neizlečivom egzibicionisti najčešće mi je sasvim lako da pričam o sebi.
Puno je ljudi koji ne znaju da čitaju pa im ja svoju intimu glasno prepričavam.
Za sve ostale, ona je sasvim bestidno opisana u svim mojim redovima.

Uglavnom mi nije nikakav problem da odgovaram na najraznije vrste pitanja. 
Pitajte slobodno s kim sam najviše volela da se ljubim.
Na koga sam trenutno ljuta.
Pitajte me gde sam sinoć spavala.
Da li plešem sama po stanu i šta sam nekom njemu nekad pre kroz uzdahe sve priznala.
Ali ne mogu da vam odgovorim zašto ne volim proleće.
Neću.

Po starom pravilu najlepši deo uživanja je još u njegovom iščekivanju.
Pred vratima zgrade najviše volim braonkasti dodir svog psa.
I tako, čim avgust pređe u svoju drugu polovinu ja krenem da se tajno noću sastajem sa septembrom.
Mogla bi se tu izvući i paralela o traženju novog ljubavnika u poznoj fazi dotrajale veze, ali to je neka druga priča.

Pisala sam već o tome kako bih volela da vodim ljubav s vetrom.
Večeras bih to opet iskusila rado.
Senzualnost i vetar su inače opsesivno ponavljajući motivi mog najintimnijeg narativa.


Ah, na proleće su svi nekako iritantno veseli!
Od jeseni pak niko ništa naročito ne zahteva.
Život se tada vraća u svoj rasterećeni ritam, očišćen od svih (izneverenih) prolećevih očekivanja.
Jedino što u proleće cveta je anksioznost.
Jedino što se budi su neumoljiva očekivanja koja treba ispuniti.

Nemojte me pitati zašto ne volim proleće.
Nemojte samo od mene ništa očekivati.
Na gušenje sam sasvim netolerantna.

Na svom jastuku najviše volim jednostavnu prisutnost vetra.
Bliži se septembar i tad sam najputenija.
Mesec u kojem sam rođena čekam bestidno prepuštena, sa još neispuštenim uzdahom na poluotvorenim usnama.

Ne mogu sad da vam objašnjavam zašto ne volim proleće. Pitajte me to neki drugi put. 
Trenutno sam zauzeta razgonetanjem određenih pogleda.
Bavljenjem neizgovorenim pitanjima na koje sam odgovor nazrela u određenim očima.

Kada ćeš voditi ljubav sa mnom? – odlučila sam da ga pitam.
Nisam još odlučila kada ću to učiniti.
Samo sam sigurna da ću to učiniti tako da on to istog trena poželi.

Pozni je avgust i lubenice se sve manje osećaju.
Daleko iza ostala su ukleta prolećeva pasivno agresivna očekivanja.
Predoseća se nastupanje vladavine rasterećenosti.
I dolazak jeseni koja, nesebično povratno, od mene ništa ne zahteva. 

Kada ćeš voditi ljubav sa mnom? - jednom ću upitati.
U glasu će mi se tad nazreti nada da će proleće sledeće godine zaboraviti da se pojavi i opkoli me svojim čeličnim, u razdraganost preobučenim, prevelikim očekivanjima.
Koja sam, još davno, čvrsto odlučila da ne mogu ispuniti.






Tuesday 16 May 2017

Spremamo se za život

Brzo sad već igla promiče kroz tkaninu u mojim rukama. Postala sam veštija.
Kad sam bila mala, učile su me bake. Spremale me za život.
Uzmeš iglu u desnu ruku, ne, ne stani… - avaj, zapisano je, valjda, bilo da učenja primenjujem naopako.

Moje drevne drugarice sećaju se, bez izuzetka, roze sobice sa tek toliko mesta da zajedno dišemo. Krčkale smo tu životne napitke, podgrevajući sastojke na dimu cigarete. Šta to radite? – da nas je kojim slučajem neko tad upitao – Spremamo se za život! – bio bi prilično tačan odgovor.

Nekada zaista jesam verovala da taj život tek treba doći. Sada godine brojim drugačije i naravno znam da on dolazi permanentno. Što ne znači, pak, da nije paralelno i stalno tu. Naprotiv.

Mojim napisanim redovima već je dobro poznato da su jutra moja prosvetljenja. Iako pišem isključivo noću. Ah koliko je to savršen odnos! Nimalo opterećen ljubomorom. Jer ja se jutru i noći jednako snažno i potpuno predajem tako da se oni ne osećaju rivalima.
Kad bi ljudi svoje boravljenje u vremenu shvatali jednako trenutno sigurno se u ljubomori jednako ne bi pronalazili. Sigurno bi dosegli tu sjajnu istinu o svojoj neprikosnovenoj odvojenosti od tuđeg postojanja i tuđeg trenutka. Jer vrednost predavanja u jedinici vremena meri se apsolutnim, a ne relativnim pojmovima.

Ako mi se prerano nešto dogodi, samo joj pokažite gde me može čitati. Jer otkako se rodila ja u svakom napisanom redu zamišljam i njenu rekaciju. Zamišljam kako je, neopipljivo tanano, time spremam za život.

Sada je, dakle, sasvim izvesno noć. I dala sam joj se potpuno. A lutanja su me naučila da se godine takođe ne broje u relativu. Da je tako, po mojim bakama odavno bih bila za život spremna. Ja ga, međutim, i dalje, nestrpljivo očekujem. I iznova, sa sve novijom spremom, započinjem.

-          Mama, je l’ tebi Mara baš dobra drugarica?
-          Jeste mila, samo se dugo nismo družile.
-           Ona mi se baš sviđa.


I dok se Mara i ja smejemo toj spontano ljubavnoj izjavi, zajedno dišemo vazduh u jednoj malo većoj sobi, doduše jednako naparenoj dimom cigareta, punim plućima udišući zadovoljstvo, shvatam da, ako me sutra neko bude pitao šta ste sinoć radile, – spremale se za život –  biće jedini pravi odgovor. 

Monday 27 February 2017

Lešnikova sestra i dekini stihovi

Pitala  me je neki dan a šta to ono znači kad bi lešnik imao sestru to bih bila ja?

Udahnula sam miris njene kose…nije to bukvalno mila, to je bajka, poezija.
Trepnula je. Razumela je. Jer tako mi uvek razgovaramo.
Pa ona je uz poeziju odrasla. Od bajke sam joj dane htela tkati. Bešumnim mirisima jastuk sam joj natapala, zalivajući u njoj zrno te goleme neizrecivosti što iz mene u svakom dodiru hita napolje.

I plakala sam i jecala kad je to značilo da sam joj nerazumljive rime često servirala.
Jer često i nije razumela. Jer premala se susrela sa mojim slobodnim moranjem.

Moja si sreća mila ti…ali shvatićeš jednog dana ono što je tvoj deka napisao: kad mi dođe da idem, mnogo moram da idem…
Njegovu sam reč uvek razumela mnogo bolje nego njegovog sina.

A ti si draga moja čista, nebrušena bajka.
Pitaš me kako. Sećaš se kad smo, ozbiljne i velike, pričale o DNK lancu? Pa tvoj čine niti prečarobne. Eto, toliko je jednostavno.

Ali svesna sam, ne sumnjaj, da sam ti često sasvim za tebe nečitke redove po svakodnevnom prostoru ispisivala.

Živim, stoga, samo od te nade da ćeš me jednom u potpunosti, do srži, shvatiti.
Kad budeš osećala dekine pesme. Kad budeš čitala moje reči. I slušala tatine priče. 
Kad budeš zavolela život.
Shvatićeš tada da si upravo ti ta lešnikova sestra…čudesna šumska tankonoga vila…

…a da sam ja samo mnogo morala da idem. 

Sunday 19 February 2017

Problem

U čemu je moj problem?
Plakala sam i plakala. Nisam hladna. Nikako neemotivna. Paradoksalno posvećeno saosećajna. 

Zašto sam onda u stanju da ne budem potpuno tu? Da se šizofreno rascepljujem? Da imam život podeljen po fiokama?
A da se jedinstveno sklapam samo kad sam sama?

Koliko je pristojno razotkriti se? Koliko se svetu sme reći ?
Ja sam uvek bila ona blaga sramota. Uvek me je mama ćuškala da ćutim u gostima. Da ne pričam pred svetom.
Uvek previše otvorena na rečima. Totalni egzibicionista.
Ma dajte mi samo neko ogledalo i snimajte moje reči ! Želim, o zaljubljeno želim, da ih posle iskucam i čitam…čitam…iznova i iznova.

Jesam li opet previse priznala? O najgore tek dolazi…
Pa ja nisam za eru društvenih mreža ! Moj narcisoidni egzibicionizam je najveća žrtva ovog doba.

Zašto su me otkrivali u lažima ? Zato što pišem. Zato što pričam. Zato što sve što radim radim da bih to propisala. Prodisala. Večito pod utiskom da se bez apsolutne slobode opipljivo gušim. Uvek gonjena željom da se, poput svoje kose, jednostavno gusto i javno raspustim. Da u gostima jedina nemam uredan i tanak konjski repić.

Haj'mo ponovo:
U čemu je moj problem?

Najbolji prijatelj je uvek tu. Čak i kad te osuđuje. Kad se iskreno sa tvojim postupcima ne slaže. On je uvek tu da mu postavim to pitanje.

U…čemu…je…moj…PROBLEM ???

Tu je, i njegova me blizina nagoni da ponovim to pitanje. Da sama dam i odgovor.

Čujem sebe kako mu izgovaram zastrašujuću istinu. Ja mu kažem kako sam u telesnom zapravo zaljubljena u sebe samu.

A on, iako me zastrašujuće ne podržava, on je tu.
Da mi kaže kako bi to sve bilo zapravo sasvim OK da sam samo gej muškarac. 

Ma moj je problem što nisam pokvarena. To je  moja najbolnija raspolućenost. 

Dok se moj besramni egocentrizam bori da od mene napravi jedinstveni slučaj.
Smešni mali narcisu toliko je takvih kao ti ! 
U čemu je Onjeginov problem ? Zašto nisi patila sa Tatjanom kao sve tvoje vršnjakinje koje su ga oštro osuđivale ? 
Smešno sam očigledna. 

Smeju li se pred svetom iznositi sramotne ogoljenosti? 
Avaj, autofikcija je moja prva i jedina koža. Slana i oznojana od strastvenog telesnog spajanja sa sopstvenim izmaštanim odrazom.

Sva sreća imam najboljeg prijatelja.
Da mu priznam tu poražavajuću strahovitost… da mu kažem da se u seksu, o straha ! ja zapravo, i sasvim neizlečivo, ložim samo na sebe…