Pitala me je neki dan a šta to ono znači kad bi
lešnik imao sestru to bih bila ja?
Udahnula
sam miris njene kose…nije to bukvalno mila, to je bajka, poezija.
Trepnula
je. Razumela je. Jer tako mi uvek razgovaramo.
Pa
ona je uz poeziju odrasla. Od bajke sam joj dane htela tkati. Bešumnim mirisima
jastuk sam joj natapala, zalivajući u njoj zrno te goleme neizrecivosti što iz
mene u svakom dodiru hita napolje.
I
plakala sam i jecala kad je to značilo da sam joj nerazumljive rime često
servirala.
Jer
često i nije razumela. Jer premala se susrela sa mojim slobodnim moranjem.
Moja
si sreća mila ti…ali shvatićeš jednog dana ono što je tvoj deka napisao: kad mi
dođe da idem, mnogo moram da idem…
Njegovu
sam reč uvek razumela mnogo bolje nego njegovog sina.
A
ti si draga moja čista, nebrušena bajka.
Pitaš
me kako. Sećaš se kad smo, ozbiljne i velike, pričale o DNK lancu? Pa tvoj čine
niti prečarobne. Eto, toliko je jednostavno.
Ali
svesna sam, ne sumnjaj, da sam ti često sasvim za tebe nečitke redove po
svakodnevnom prostoru ispisivala.
Živim, stoga, samo od te nade da ćeš me jednom u potpunosti, do srži, shvatiti.
Kad
budeš osećala dekine pesme. Kad budeš čitala moje reči. I slušala tatine priče.
Kad
budeš zavolela život.
Shvatićeš
tada da si upravo ti ta lešnikova sestra…čudesna šumska tankonoga vila…
…a
da sam ja samo mnogo morala da idem.