Monday 27 February 2017

Lešnikova sestra i dekini stihovi

Pitala  me je neki dan a šta to ono znači kad bi lešnik imao sestru to bih bila ja?

Udahnula sam miris njene kose…nije to bukvalno mila, to je bajka, poezija.
Trepnula je. Razumela je. Jer tako mi uvek razgovaramo.
Pa ona je uz poeziju odrasla. Od bajke sam joj dane htela tkati. Bešumnim mirisima jastuk sam joj natapala, zalivajući u njoj zrno te goleme neizrecivosti što iz mene u svakom dodiru hita napolje.

I plakala sam i jecala kad je to značilo da sam joj nerazumljive rime često servirala.
Jer često i nije razumela. Jer premala se susrela sa mojim slobodnim moranjem.

Moja si sreća mila ti…ali shvatićeš jednog dana ono što je tvoj deka napisao: kad mi dođe da idem, mnogo moram da idem…
Njegovu sam reč uvek razumela mnogo bolje nego njegovog sina.

A ti si draga moja čista, nebrušena bajka.
Pitaš me kako. Sećaš se kad smo, ozbiljne i velike, pričale o DNK lancu? Pa tvoj čine niti prečarobne. Eto, toliko je jednostavno.

Ali svesna sam, ne sumnjaj, da sam ti često sasvim za tebe nečitke redove po svakodnevnom prostoru ispisivala.

Živim, stoga, samo od te nade da ćeš me jednom u potpunosti, do srži, shvatiti.
Kad budeš osećala dekine pesme. Kad budeš čitala moje reči. I slušala tatine priče. 
Kad budeš zavolela život.
Shvatićeš tada da si upravo ti ta lešnikova sestra…čudesna šumska tankonoga vila…

…a da sam ja samo mnogo morala da idem. 

Sunday 19 February 2017

Problem

U čemu je moj problem?
Plakala sam i plakala. Nisam hladna. Nikako neemotivna. Paradoksalno posvećeno saosećajna. 

Zašto sam onda u stanju da ne budem potpuno tu? Da se šizofreno rascepljujem? Da imam život podeljen po fiokama?
A da se jedinstveno sklapam samo kad sam sama?

Koliko je pristojno razotkriti se? Koliko se svetu sme reći ?
Ja sam uvek bila ona blaga sramota. Uvek me je mama ćuškala da ćutim u gostima. Da ne pričam pred svetom.
Uvek previše otvorena na rečima. Totalni egzibicionista.
Ma dajte mi samo neko ogledalo i snimajte moje reči ! Želim, o zaljubljeno želim, da ih posle iskucam i čitam…čitam…iznova i iznova.

Jesam li opet previse priznala? O najgore tek dolazi…
Pa ja nisam za eru društvenih mreža ! Moj narcisoidni egzibicionizam je najveća žrtva ovog doba.

Zašto su me otkrivali u lažima ? Zato što pišem. Zato što pričam. Zato što sve što radim radim da bih to propisala. Prodisala. Večito pod utiskom da se bez apsolutne slobode opipljivo gušim. Uvek gonjena željom da se, poput svoje kose, jednostavno gusto i javno raspustim. Da u gostima jedina nemam uredan i tanak konjski repić.

Haj'mo ponovo:
U čemu je moj problem?

Najbolji prijatelj je uvek tu. Čak i kad te osuđuje. Kad se iskreno sa tvojim postupcima ne slaže. On je uvek tu da mu postavim to pitanje.

U…čemu…je…moj…PROBLEM ???

Tu je, i njegova me blizina nagoni da ponovim to pitanje. Da sama dam i odgovor.

Čujem sebe kako mu izgovaram zastrašujuću istinu. Ja mu kažem kako sam u telesnom zapravo zaljubljena u sebe samu.

A on, iako me zastrašujuće ne podržava, on je tu.
Da mi kaže kako bi to sve bilo zapravo sasvim OK da sam samo gej muškarac. 

Ma moj je problem što nisam pokvarena. To je  moja najbolnija raspolućenost. 

Dok se moj besramni egocentrizam bori da od mene napravi jedinstveni slučaj.
Smešni mali narcisu toliko je takvih kao ti ! 
U čemu je Onjeginov problem ? Zašto nisi patila sa Tatjanom kao sve tvoje vršnjakinje koje su ga oštro osuđivale ? 
Smešno sam očigledna. 

Smeju li se pred svetom iznositi sramotne ogoljenosti? 
Avaj, autofikcija je moja prva i jedina koža. Slana i oznojana od strastvenog telesnog spajanja sa sopstvenim izmaštanim odrazom.

Sva sreća imam najboljeg prijatelja.
Da mu priznam tu poražavajuću strahovitost… da mu kažem da se u seksu, o straha ! ja zapravo, i sasvim neizlečivo, ložim samo na sebe…