Ne
volim leto.
Prezirem
vrućine, jarko sunce u zenicama i gnjili smrad kontejnerskih lubenica.
Vrlo
je teško, međutim, ljudima objasniti da ne voliš proleće.
Ono
je tako nešto između što svi vole zbog nekog sumanutog procvata i histeričnog buđenja.
Na
proleće treba biti veseo. Boraviti u prirodi.
Vrlo
mi je teško kad me ljudi pitaju zašto ne volim proleće.
Kao
neizlečivom egzibicionisti najčešće mi je sasvim lako da pričam o sebi.
Puno
je ljudi koji ne znaju da čitaju pa im ja svoju intimu glasno prepričavam.
Za sve ostale, ona je sasvim bestidno opisana u svim mojim redovima.
Uglavnom mi nije nikakav problem da odgovaram na najraznije vrste pitanja.
Pitajte
slobodno s kim sam najviše volela da se ljubim.
Na
koga sam trenutno ljuta.
Pitajte
me gde sam sinoć spavala.
Da
li plešem sama po stanu i šta sam nekom njemu nekad pre kroz uzdahe sve priznala.
Ali
ne mogu da vam odgovorim zašto ne volim proleće.
Neću.
Po
starom pravilu najlepši deo uživanja je još u njegovom iščekivanju.
Pred
vratima zgrade najviše volim braonkasti dodir svog psa.
I
tako, čim avgust pređe u svoju drugu polovinu ja krenem da se tajno noću
sastajem sa septembrom.
Mogla
bi se tu izvući i paralela o traženju novog ljubavnika u poznoj fazi dotrajale veze, ali to je neka druga priča.
Pisala
sam već o tome kako bih volela da vodim ljubav s vetrom.
Večeras
bih to opet iskusila rado.
Senzualnost i vetar su inače opsesivno ponavljajući motivi mog najintimnijeg narativa.
Ah, na
proleće su svi nekako iritantno veseli!
Od
jeseni pak niko ništa naročito ne zahteva.
Život
se tada vraća u svoj rasterećeni ritam, očišćen od svih (izneverenih) prolećevih očekivanja.
Jedino
što u proleće cveta je anksioznost.
Jedino što se budi su neumoljiva
očekivanja koja treba ispuniti.
Nemojte
me pitati zašto ne volim proleće.
Nemojte
samo od mene ništa očekivati.
Na
gušenje sam sasvim netolerantna.
Na svom jastuku najviše volim jednostavnu prisutnost vetra.
Bliži
se septembar i tad sam najputenija.
Mesec
u kojem sam rođena čekam bestidno prepuštena, sa još neispuštenim uzdahom na poluotvorenim
usnama.
Ne
mogu sad da vam objašnjavam zašto ne volim proleće. Pitajte me to neki drugi put.
Trenutno
sam zauzeta razgonetanjem određenih pogleda.
Bavljenjem
neizgovorenim pitanjima na koje sam odgovor nazrela u određenim očima.
Kada
ćeš voditi ljubav sa mnom? – odlučila sam da ga pitam.
Nisam
još odlučila kada ću to učiniti.
Samo
sam sigurna da ću to učiniti tako da on to istog trena poželi.
Pozni
je avgust i lubenice se sve manje osećaju.
Daleko
iza ostala su ukleta prolećeva pasivno agresivna očekivanja.
Predoseća
se nastupanje vladavine rasterećenosti.
I dolazak jeseni koja, nesebično povratno, od mene ništa ne zahteva.
Kada
ćeš voditi ljubav sa mnom? - jednom ću upitati.
U glasu će mi se tad nazreti nada da će proleće sledeće godine zaboraviti da se pojavi i opkoli me svojim
čeličnim, u razdraganost preobučenim, prevelikim očekivanjima.
Koja
sam, još davno, čvrsto odlučila da ne mogu ispuniti.