Wednesday 16 August 2017

Prolećeva očekivanja

Ne volim leto.
Prezirem vrućine, jarko sunce u zenicama i gnjili smrad kontejnerskih lubenica.

Vrlo je teško, međutim, ljudima objasniti da ne voliš proleće.
Ono je tako nešto između što svi vole zbog nekog sumanutog procvata i histeričnog buđenja.
Na proleće treba biti veseo. Boraviti u prirodi.

Vrlo mi je teško kad me ljudi pitaju zašto ne volim proleće.

Kao neizlečivom egzibicionisti najčešće mi je sasvim lako da pričam o sebi.
Puno je ljudi koji ne znaju da čitaju pa im ja svoju intimu glasno prepričavam.
Za sve ostale, ona je sasvim bestidno opisana u svim mojim redovima.

Uglavnom mi nije nikakav problem da odgovaram na najraznije vrste pitanja. 
Pitajte slobodno s kim sam najviše volela da se ljubim.
Na koga sam trenutno ljuta.
Pitajte me gde sam sinoć spavala.
Da li plešem sama po stanu i šta sam nekom njemu nekad pre kroz uzdahe sve priznala.
Ali ne mogu da vam odgovorim zašto ne volim proleće.
Neću.

Po starom pravilu najlepši deo uživanja je još u njegovom iščekivanju.
Pred vratima zgrade najviše volim braonkasti dodir svog psa.
I tako, čim avgust pređe u svoju drugu polovinu ja krenem da se tajno noću sastajem sa septembrom.
Mogla bi se tu izvući i paralela o traženju novog ljubavnika u poznoj fazi dotrajale veze, ali to je neka druga priča.

Pisala sam već o tome kako bih volela da vodim ljubav s vetrom.
Večeras bih to opet iskusila rado.
Senzualnost i vetar su inače opsesivno ponavljajući motivi mog najintimnijeg narativa.


Ah, na proleće su svi nekako iritantno veseli!
Od jeseni pak niko ništa naročito ne zahteva.
Život se tada vraća u svoj rasterećeni ritam, očišćen od svih (izneverenih) prolećevih očekivanja.
Jedino što u proleće cveta je anksioznost.
Jedino što se budi su neumoljiva očekivanja koja treba ispuniti.

Nemojte me pitati zašto ne volim proleće.
Nemojte samo od mene ništa očekivati.
Na gušenje sam sasvim netolerantna.

Na svom jastuku najviše volim jednostavnu prisutnost vetra.
Bliži se septembar i tad sam najputenija.
Mesec u kojem sam rođena čekam bestidno prepuštena, sa još neispuštenim uzdahom na poluotvorenim usnama.

Ne mogu sad da vam objašnjavam zašto ne volim proleće. Pitajte me to neki drugi put. 
Trenutno sam zauzeta razgonetanjem određenih pogleda.
Bavljenjem neizgovorenim pitanjima na koje sam odgovor nazrela u određenim očima.

Kada ćeš voditi ljubav sa mnom? – odlučila sam da ga pitam.
Nisam još odlučila kada ću to učiniti.
Samo sam sigurna da ću to učiniti tako da on to istog trena poželi.

Pozni je avgust i lubenice se sve manje osećaju.
Daleko iza ostala su ukleta prolećeva pasivno agresivna očekivanja.
Predoseća se nastupanje vladavine rasterećenosti.
I dolazak jeseni koja, nesebično povratno, od mene ništa ne zahteva. 

Kada ćeš voditi ljubav sa mnom? - jednom ću upitati.
U glasu će mi se tad nazreti nada da će proleće sledeće godine zaboraviti da se pojavi i opkoli me svojim čeličnim, u razdraganost preobučenim, prevelikim očekivanjima.
Koja sam, još davno, čvrsto odlučila da ne mogu ispuniti.