Kakvog
ti je ukusa dah…ne bih umela da ti kažem.
Ma
bih zapravo. Ne mogu lagati jer suštinski verujem da se sve u rečima da
oživeti. Samo ako se ume.
A
ja umem. Naravno J
Ali
neke stvari ne moraju da se kažu.
O
ukusima razgovora takođe se ne priča. Mudrima je jasno da ih je dovoljno samo
na jeziku polako otapati.
Jer
neke stvari nikako ne smeju da se kažu.
Koža
mi je posebne boje pod tvojim prstima. To ti svakako ne želim opisivati.
U
igri samo dovoljno neobični šareno uživaju.
Pravila
se naglas nikad ne čitaju.
Ponekad
pomislim da sam srela svoju senku. Sigurna sam da znaš kako joj se tiho
obradujem.
Tu
je glasno zabranjeno.
Tišina
je tu gušća čak i od tvog pogleda. A moj zna i da ubije. Rekli su.
Znaš
li da uveče sama plešem kada me niko ne vidi? Da li to zaista treba da ti
kažem?
Da
sam u stanju ćutati kad se to najmanje traži, ali potpuno nesposobna ne pričati
kada tako mora.
Ipak,
za neke stvari sam se sa životom dogovorila da se ne moraju izreći.
Jer
neke stvari izričito traže da se ne kažu.
Jedan
od najneobičnijih pristanaka je onaj prećutni.
Najbolnije
uvrede su one koje se izostave.
Zapamti:
ne dozvoli da primetiš emocije tek kada one izostanu.