Tuesday 24 October 2017

Što ne traži da se kaže

Kakvog ti je ukusa dah…ne bih umela da ti kažem.
Ma bih zapravo. Ne mogu lagati jer suštinski verujem da se sve u rečima da oživeti. Samo ako se ume.
A ja umem. Naravno J
Ali neke stvari ne moraju da se kažu.

O ukusima razgovora takođe se ne priča. Mudrima je jasno da ih je dovoljno samo na jeziku polako otapati.
Jer neke stvari nikako ne smeju da se kažu.

Koža mi je posebne boje pod tvojim prstima. To ti svakako ne želim opisivati.
U igri samo dovoljno neobični šareno uživaju.
Pravila se naglas nikad ne čitaju.

Ponekad pomislim da sam srela svoju senku. Sigurna sam da znaš kako joj se tiho obradujem.
Tu je glasno zabranjeno.
Tišina je tu gušća čak i od tvog pogleda. A moj zna i da ubije. Rekli su.

Znaš li da uveče sama plešem kada me niko ne vidi? Da li to zaista treba da ti kažem?
Da sam u stanju ćutati kad se to najmanje traži, ali potpuno nesposobna ne pričati kada tako mora.
Ipak, za neke stvari sam se sa životom dogovorila da se ne moraju izreći.
Jer neke stvari izričito traže da se ne kažu.

Jedan od najneobičnijih pristanaka je onaj prećutni.
Najbolnije uvrede su one koje se izostave.

Zapamti: ne dozvoli da primetiš emocije tek kada one izostanu. 

Friday 6 October 2017

Ovih dana

Ovih dana aktivno popunjavam listu s naslovom „Oni me zaista vole“.
I srce mi igra i sve mi nešto toplo jer kao da ne verujem. A vole me. Sjajni ljudi.
Ovih dana u stanu držim uključene peći, obredno prizivajući zimu. I miris bundeve na vatri.

A on..on je tako neki fantastični čudak. Govori mi – zaboga ko to još radi? – nekad sasvim neke reči svakodnevne. A ja u svakoj nazirem baš ono što je ispod. I osmehujem se. Jer znam. Svakodnevnost je samo naša maska. Ispod nje smo dvoje najneobičnijih ljudi u kosmosu. I on to zna.
Zato ne marim. Samo pogledam kroz prozor kola u osvetljeni grad i pustim ga da priča šta hoće. Vozi kuda hoće. Jer zapravo svejedno mi. S njim? Svuda.

Ovih dana biram topli kaput za psića koji ne obožava kišu i čekam pogodan trenutak za sakupljanje sveže kišnice za kaktus. Bavim se tako tim bitnim stvarima i puštam da me nebitne zaborave. Jer jesen je za vraćanje života u svoje ruke. Spajanje niti intimnih prijateljstava.  
Odgovorno se bavim veselim odlaganjima i žustrim završavanjima. Selektivno. Po zasluzi.

Ovih dana ima tu i neka vrlo naročita muzika. Pufnasta, metalik, skandi vradžbina. Sjajno ide uz miris čaja koji i dalje ne pijem. Uz svaki čarobni napitak što se vrelo puši u kotlu nasred veštičjeg gnezda. Jer oktobar je sav opako narandžast.
I srećna sam. Jao što sam srećna! Pomalo zamišljena…sasvim zaljubljena…kao bundeva posuta šećerom u prahu.

Ovih dana često žmurim i osećam njegov miris kad nije pored mene. Postoji neki poseban miris kože njegove nadlaktice. Tu se najčešće i nastanim. Ali kiriju bezobrazno ne plaćam. Jer nas dvoje znamo kako se u nestašluku najlepše uživa.
Dvoje najneobičnijih ljudi na svetu…

Nesnosan je, međutim, galop pristizanja godina. Neizdrživ stisak propuštenih trenutaka. Odlučujem da ove jeseni živim mnogo baršunastije. Da dane dotičem polako i pažljivo kao da su od meke gnjecave sadržine oktobarske pečene bundeve. Kao da moji prsti u tom podvigu moraju biti naročito glatki, pažljivo tankim slojem brašna posuti, da tu srž izjedna uhvate, nijedan deo ne odlome…ne ispuste.  

Ovih dana naročito provodim vreme razmišljajući koliko volim svoju mamu.