Sunday 19 November 2017

Neplanirano dugo presedanje u Minhenu...

Nikako ne mogu da se odlučim: da li verujem da svojim stavom kreiramo i prizivamo sve što nam se događa ili se to događajuće ponaša kao neki nadmoćni organizam čiji su delovi u međusobnom dosluhu i dogovaraju se kada će da nam se dese (i da, u glavi mi je totalno čudovište iz Stranger things).
Trenutno toliko snažno patim da i samu sebe iznenađujem.
Iznenađujem se i snagom kojom prelazim preko te patnje da čak i sebe na trenutke zavaram i pomislim: ala je tebi sestro strava!
Pa da li bi mi zaista i bilo strava ako se u to dovoljno ubeđujem?
Pokušala sam. Uzela sam neko veče neku napuštenu Žanu Poliakov.
(Sama činjenica da sam za njom posegla već znači da sam u sranju. Činjenica da je nepročitana govori o tome da sam iz nekog prethod sranja izašla pre nego što sam je dovršila. Prosto nije više bila potrebna.)
Energy flows where the attention goes. Pokušala sam da moja pažnja ne bude usmerena na to koliko patim.
Pokušala sam. Čak sam počela da furam turban, na modnom okupljanju unikatne prirode kupila kimono…ma samo još da sam imala organsku kafu i neki ommm u rukavu.
Ali avaj! Sledećeg dana pas mi je do najsitnijih delića iskidao Žaninu knjigu.
Moj pas koji nije pre dirao knjige, uvek ostavljane na stočiću u dnevnoj sobi.
Nismo sestro još toliko pale. Have some dignity please! Poruka jasna. Loud and clear.

Dakle, ako se samo pravim da je sve ok biće mi zapravo gala?
Mojito za šankom, Dreezy sa slušalica, odličan ruž i hrabar outfit.
I par poziva nekih persona sa prethodnih stranica mog horor psiho trilera.
I eto odatle, napada me pitanje: da li smo u izvesnim godinama neminovno potrošili sve karmičke mogućnosti novih susreta pa smo, poput sirote postmoderne, osuđeni na recikliranje?
Mislim, ja zaista pokušavam da budem environment osvešćena pa mi kosmos možda zaista govori da je bahato trošiti nove frajere kad toliki eno ih u kanti, do pola potrošeni, neki još u celofanu.
Besramno rasipanje resursa. Jer, šta god mi pričali, muškarci su ipak najugroženiji resurs u poslednjih par decenija. Nemam brojke da to dokažem. Nemam formalno istraživanje i referisanje na pouzdane izvore. Ankete, intervjue i bočice sa dokaznim tečnostima (mada…). Imam samo svoj lični život i pregršt situacija iz njega koje skromno nudim na oltaru ove monološke rasprave.

No, vratimo se: zašto se mojih poslednjih 6 meseci vrti oko reciklaže? Da li sam u nekoj astrološkoj konjukciji sa svojom prošlošću ili je to puka slučajnost? Ako ne verujete ni u slučajnosti ni u horoskop ostaje jedino poruka okoline: recikliraj – nemaš izgovor!

I nemam nikakav zaključak za kraj teksta. I dalje egzistiram sa dilemom sa početka. I dalje sasvim zbunjena šta će biti moj sledeći kosmički korak, prema čemu će mi se otvoriti Venera (hopefully prema nekom Jupiteru sa dobrim povećim žezlom), zašto sam danas odlučila da ipak skoknem do Izraela, ali do Novog Beograda pak nikako, da li će moj pas nastaviti da gricka knjige sada kad mu se osladilo i koliko će me držati turban faza.
Izvesno je, međutim, da ću narednog meseca u ruci imati najvažniju ručicu, kao moju, samo manju, da ću nas posuti nekim najskupljim šljokicama i da ću se samo kratko javiti sa belgijskih božićnih marketa.
Priča se zaista nikako ne završava. Naprotiv tek počinje. A meni je ozbiljno gala!  




Monday 6 November 2017

Kratki razgovori; iteracija 5.921; dan 4.


Devica: Dobro, je l’ prvi s kojim je kraj?
Ribe: Ne skidaj ćebe. Hladno je.
Devica: Šta praviš dramu, je l’ prvi pitam te?
Ribe: Pa nije…
Devica: A je l’ poslednji?
Ribe: …znajući nas…nije.
Devica: Ok, ne smaraj onda, gomiletina sudova čeka u kuhinji, Srnine čarape nisu zakrpljene, o prašini na štekerima da ne govorim.
Ribe: A što ne možemo samo da leeeeežimoooo? Ne skidaj ćebe!
Devica: Čoveče kakvi su to nokti!
Ribe: Ja eto ne vidim ništa loše u ležanju i gledanju u apsolutno ništa i maštanju o tome da se sve ovo nije nikad ni desilo.
Device: Pa i nije se desilo. Sve su to tvoja uobražavanja. Sad se zaljubiš, sad patiš, sad nešto kao radikalno odlučuješ…a od radikalnog nemaš ni R – to ti je od Riba samo…nemam ja vremena za to.
Ribe: Ali njegov miris….
Devica: Ja ovde osetim samo smrad – pas se upiškio, odo da obrišem.
Ribe: Kako je to divan jedan pas.
Devica: Da, ti se s njim maziš a ja brišem.
Ribe: Nije istina, ja je izvodim i u šetnju.
Devica: Ne, ja je izvodim, ti se nacrtaš kad je ona već puštena i kad se zaigra pa možeš da mirno sedneš na klupu i gledaš u daljinu znajući da ja motrim da se sa nekim ne zakači.
Ribe: Jao što je meni teško…evo sve me nešto guši…mislim da ću opet dobiti napad panike. Jao, ne mogu. Ne mogu sad ja dalje bez njega.
Devica: Da li treba da počnem da ti nabrajam koliko puta si sve to isto u životu rekla?
Ribe: Ne treba. Iako sam sigurna da znaš tačne datume.
Devica: Obuvaj se, krećemo po Srnu na trening.
Ribe: A da zovemo Maru večeras i malo pijemo vino i..
Devica: Mara je bila sinoć, ima ona svoj život, ostavi je na miru. Uostalom javila je da je sajam nameštaja, treba da idemo da tražimo stolice.
Ribe: Idi ti, ja ću još malo da ostanem i odlučno ne mislim o njegovom osmehu. Baš sam se sad setila da moram da vežbam da ne znam kako izgleda.