Nikako
ne mogu da se odlučim: da li verujem da svojim stavom kreiramo i prizivamo sve
što nam se događa ili se to događajuće ponaša kao neki nadmoćni organizam čiji
su delovi u međusobnom dosluhu i dogovaraju se kada će da nam se dese (i da, u glavi mi je totalno čudovište iz Stranger things).
Trenutno
toliko snažno patim da i samu sebe iznenađujem.
Iznenađujem
se i snagom kojom prelazim preko te patnje da čak i sebe na trenutke zavaram i
pomislim: ala je tebi sestro strava!
Pa
da li bi mi zaista i bilo strava ako se u to dovoljno ubeđujem?
Pokušala
sam. Uzela sam neko veče neku napuštenu Žanu Poliakov.
(Sama
činjenica da sam za njom posegla već znači da sam u sranju. Činjenica da je
nepročitana govori o tome da sam iz nekog prethod sranja izašla pre nego što
sam je dovršila. Prosto nije više bila potrebna.)
Energy
flows where the attention goes. Pokušala sam da moja pažnja ne bude usmerena na
to koliko patim.
Pokušala
sam. Čak sam počela da furam turban, na modnom okupljanju unikatne prirode
kupila kimono…ma samo još da sam imala organsku kafu i neki ommm u rukavu.
Ali
avaj! Sledećeg dana pas mi je do najsitnijih delića iskidao Žaninu knjigu.
Moj
pas koji nije pre dirao knjige, uvek ostavljane na stočiću u dnevnoj sobi.
Nismo
sestro još toliko pale. Have some dignity please! Poruka jasna. Loud and clear.
Dakle,
ako se samo pravim da je sve ok biće mi zapravo gala?
Mojito
za šankom, Dreezy sa slušalica, odličan ruž i hrabar outfit.
I
par poziva nekih persona sa prethodnih stranica mog horor psiho trilera.
I
eto odatle, napada me pitanje: da li smo u izvesnim godinama neminovno
potrošili sve karmičke mogućnosti novih susreta pa smo, poput sirote
postmoderne, osuđeni na recikliranje?
Mislim,
ja zaista pokušavam da budem environment osvešćena pa mi kosmos možda zaista
govori da je bahato trošiti nove frajere kad toliki eno ih u kanti, do pola
potrošeni, neki još u celofanu.
Besramno
rasipanje resursa. Jer, šta god mi pričali, muškarci su ipak najugroženiji
resurs u poslednjih par decenija. Nemam brojke da to dokažem. Nemam formalno
istraživanje i referisanje na pouzdane izvore. Ankete, intervjue i bočice sa
dokaznim tečnostima (mada…). Imam samo svoj lični život i pregršt situacija iz
njega koje skromno nudim na oltaru ove monološke rasprave.
No, vratimo se: zašto se mojih poslednjih 6 meseci vrti oko reciklaže? Da li sam u nekoj
astrološkoj konjukciji sa svojom prošlošću ili je to puka slučajnost? Ako ne
verujete ni u slučajnosti ni u horoskop ostaje jedino poruka okoline: recikliraj
– nemaš izgovor!
I
nemam nikakav zaključak za kraj teksta. I dalje egzistiram sa dilemom sa
početka. I dalje sasvim zbunjena šta će biti moj sledeći kosmički korak, prema
čemu će mi se otvoriti Venera (hopefully prema nekom Jupiteru sa dobrim povećim
žezlom), zašto sam danas odlučila da ipak skoknem do Izraela, ali do Novog
Beograda pak nikako, da li će moj pas nastaviti da gricka knjige sada kad mu se
osladilo i koliko će me držati turban faza.
Izvesno
je, međutim, da ću narednog meseca u ruci imati najvažniju ručicu, kao moju,
samo manju, da ću nas posuti nekim najskupljim šljokicama i da ću se samo
kratko javiti sa belgijskih božićnih marketa.
Priča
se zaista nikako ne završava. Naprotiv tek počinje. A meni je ozbiljno gala!