Wednesday 29 August 2018

Kaciga što miriše na mene



Nema vas nigde među mojim prioritetima.
Dečaci.

Bio je jedan samo. Od pre 19 godina. Među prioritetima. 
Brundao motorom ispred mog ulaza. A ja uvek strčim.
Jer on se ne boji ničega.
Ni da se pobije. Na ledu, u ringu, na ulici.
Ni da zgazi 200km/h bez kacige.
Ni da stane nasred raskrsnice da mi mazne cvet iz gradske žardinjere.
Ničega. Osim mene da zavoli.

Vazduh još jednom postaje svežiji. Još jednom smo na pragu septembra.
Prošle godine u ovo vreme sam se opet u njega zaljubila. Treći put u 19 godina. I opet ga stavila među prioritete. Kao onda ’99. pa opet ’03.

Dečaci…Nema vas uopšte među mojim prioritetima. Daleko ste od moje snage miljama.
Moja je nezavisnost izvan vašeg radara.

On je bio taj opasan frajer što se voli u naletima ceo život.
I nikako da shvati da ću i ja njemu biti isto. I nikako da prestane da se opire našem filigranski ispletenom usudu.
Jer on je uvek sasvim mangupski hrabar.
Dok gazi preko 200km/h bez kacige.
Dok u ponoć upada i govori da je zaljubljen u mene.
Baš uvek on je zbilja naopako hrabar.
Uvek, osim kada treba mene da prihvati.

Opet mi se vraća na slušanje IAMDDB. Kao prošle jeseni. Kao onda u Engleskoj, kad me je ostavio pa sam ponovo davno dečije zaboravljeno prkosno patila. Ta je muzika baš lila boje prošlogodišnje sete.

Ponovo mi se nosi turban u boji neke ukusne kiše. I kimono u koji bih zamotala sve svoje devojačke naivne čežnje.
Jer proces evolucije nekako je zaobišao moj raspojasani kod za strast prema nevolji i ostavio netaknutom moju životinjsku opčinjenost izvajanim torzom i opasnim šakama.

I tako, dok svi ostali počivaju jako daleko od mojih prioriteta; sa svim oznojanim separeima i ribama u najlonkama;
sa svim grupnim letovanjima i zajedničkim kreditima,
..moja će kosa nesputano lepršati niz stepenice svaki put kad on ispred ulaza zagrmi, kao neko veče, pa mi sutradan kaže da mu kaciga još miriše na mene.




Sunday 27 May 2018

Ako te neću


Elegancija je jedinstvena stvar.
Šapuće ti postepeno sve što treba da znaš.
Koje su, na primer, priče za park sa psima. I mnogo važnije, koje nisu.
Pa se tako, samo smeškaš onima koji je nemaju a žele, o jarko žele, da ispadnu simpatično važni.

Punoletstvo je, pak, divna kategorija.Tada sve znaš a nikom se ne daš.
Svoju umišljenu savršenost sebično za svoje dodire čuvaš.
Pucaš od života a još uvek rođen nisi.

Elegancije, važno je to znati, nema na fakultetima. Niti bankomatima.
Ona raste duboko u nitima tepiha porodičnog doma. Što duže na njemu, bosonog, u turskom sedu sediš, sve više možeš raznim ljudima da se smeškaš. Sve manje otvoreno podsmevaš.

Ah nemoj misliti da se ja čuvam. Svojim telom jednako vešto raspolažem i u društvu i u samoći.
Nemoj sebi laskati da se ja iz nekog inata tebi ne dam. Nisi ti ni blizu dovoljno važan za moj inat.

Dvadesete ti, međutim, divno poruče da ništa ne znaš. Pa se onda neštedimice daješ. Eleganciju kojom si dojen iz tihog očevog pogleda želiš tvrdoglavo drugima da preneseš. Sasvim nesvestan da su to, avaj, ćorava posla. Svoje telo konačno shvatiš manje važnim, pa i njega pružaš, jer tako i treba.

Životni stil , razumi to, majka dodirom prenosi. To je razlog zbog kojeg u mojim rečima nikad ne možeš načuti da ja imam para. Možda baš i mnogo, mnogo para.
Nije da nemam želju da ti neke stvari objasnim. Već iskreno razumevam da ih ne možeš shvatiti. Nismo mi, gologuzi, na istom tepihu sedeli.
Pa ti se, stoga, samo ljubazno smeškam, dok tvoj se tvoj ego batrga u samodefinisanju.
Moj se ego, osobo, zove mnogo jednostavnije. I sada sam već ozbiljno u tridesetima. Ono što me sačinjava jeste čisto indiferentno samopouzdanje.

Zato shvati mladiću, ako te neću, a sve je veća verovatnoća da te neću, ja ne čuvam od tebe svoje telo. Niti želim time nešto da ti poručim. Ja samo tebi ne dam svoje vreme.



Monday 7 May 2018

Pećina


Tišina je i tako sad baš i treba. Tišina je, recimo, gotovo pećinska.
Najgore od svega je biti okružen lošim književnostima!

Pričali smo jednom ja i dva ljubavnika. Ne moja, međusobna.
Da li sam pećinska žena?
Ima u tome nečeg. Svima nam primamljivog.
On napolju cepa drva a ja, bosonoga, kuvam topao puding. To mi je reciklirana misao.
On napolju tera zlikovce, dok ja negujem vatru u kaminu. Opet autocitat.

Gle, oba puta, on je napolju. Slika primamljiva. Nisam je nikad uramila.
Tražila sam od zaštitnika da me uči da bijem.
Gonila sam hranitelja da me uči lovu.
U svet sam po svoju lovinu sama izašla. Jednako bosonoga. Žuljevitih stopala.
Ma videli ste svi moja iskrivljena stopala!
Žuljevi su, doduše, na njima od štikli.
Tabani od modnog iskaza ubogaljeni.

Avaj, puno je onih što pišu za mase. Jasno. Pitko.
Njihovi su totemi tek nešto iznad zemlje. Često brkati. Al’ brada im nikako ne raste.
Oni su samo pritvorno pisci. U siromaštvo lažno obuveni. Jer tako misle da im reči zvuče umnije.
Rastala sam se ja davno od tih loših književnosti. U gustu se bradu kunem, jer lamber je jezivo in.

Sedela sam tako nedavno sa dva ljubavnika. Ne moja, međusobna. I ne u pećini, na njihovoj terasi.
Jeste, tu smo još jednom zaključili da sam ja zapravo eklektični gej muškarac.
Pa smo tako nas trojica se negovanim bradama raspredali.
Jesam li ja dakle pećinska deva?
Kakvog bi ukusa bio puding koji bih ja skuvala?
Nemam predstavu. Ali znam da bih ga mešala varjačom od najkvalitetnijeg drveta. Šerpa bi bila kobalt plave boje. A šporet iz neke najnovije retro kolekcije.
Stajala bih u satenskim baletskim patikama a oko mene sve bi bilo toplo. I mirisalo bi, eto, na taj mekani puding.

Pisala bih, da sam pisac, samo bogatim rečima. Možda one i ne bi mnogo značile.
Ali što bi zvučale! Zvonile. Krupno.
Teške i opojne kao puding što se gusto i lepljivo razliva sa drvene varjače.

Ma jasno je meni da vi to slabo razumevate. Moj je totem suviše visok.

I ne znam, dragi, da li bih ti ikad išta skuvala.
Ali budi siguran – naša bi pećina bila najlepša!