Elegancija
je jedinstvena stvar.
Šapuće
ti postepeno sve što treba da znaš.
Koje
su, na primer, priče za park sa psima. I mnogo važnije, koje nisu.
Pa
se tako, samo smeškaš onima koji je nemaju a žele, o jarko žele, da ispadnu
simpatično važni.
Punoletstvo
je, pak, divna kategorija.Tada sve znaš a nikom se ne daš.
Svoju
umišljenu savršenost sebično za svoje dodire čuvaš.
Pucaš
od života a još uvek rođen nisi.
Elegancije,
važno je to znati, nema na fakultetima. Niti bankomatima.
Ona
raste duboko u nitima tepiha porodičnog doma. Što duže na njemu, bosonog, u
turskom sedu sediš, sve više možeš raznim ljudima da se smeškaš. Sve manje otvoreno
podsmevaš.
Ah
nemoj misliti da se ja čuvam. Svojim telom jednako vešto raspolažem i u društvu
i u samoći.
Nemoj
sebi laskati da se ja iz nekog inata tebi ne dam. Nisi ti ni blizu dovoljno
važan za moj inat.
Dvadesete
ti, međutim, divno poruče da ništa ne znaš. Pa se onda neštedimice daješ. Eleganciju
kojom si dojen iz tihog očevog pogleda želiš tvrdoglavo drugima da preneseš. Sasvim
nesvestan da su to, avaj, ćorava posla. Svoje telo konačno shvatiš manje
važnim, pa i njega pružaš, jer tako i treba.
Životni
stil , razumi to, majka dodirom prenosi. To je razlog zbog kojeg u mojim rečima
nikad ne možeš načuti da ja imam para. Možda baš i mnogo, mnogo para.
Nije
da nemam želju da ti neke stvari objasnim. Već iskreno razumevam da ih ne možeš
shvatiti. Nismo mi, gologuzi, na istom tepihu sedeli.
Pa
ti se, stoga, samo ljubazno smeškam, dok tvoj se tvoj ego batrga u
samodefinisanju.
Moj
se ego, osobo, zove mnogo jednostavnije. I sada sam već ozbiljno u tridesetima.
Ono što me sačinjava jeste čisto indiferentno samopouzdanje.
Zato
shvati mladiću, ako te neću, a sve je veća verovatnoća da te neću, ja ne čuvam
od tebe svoje telo. Niti želim time nešto da ti poručim. Ja samo tebi ne dam
svoje vreme.