Friday 10 May 2013

Rođendan najneobičnijeg dečaka


Bila je to jedna sasvim neobična beba.
Od onih što nikada nisu imale mlečno plave oči.
Od onih što od prvog udisaja svoju ugalj crnu kosu nisu menjale paperjasto dečije plavom.
Od onih tihih kao noć
Koliko je samo neobična ta beba bila nije ništa naspram onog koliko će to neobičan dečak postati.
Od onih što ćutke trpe sve sestrinske igre. I u njima, prepuni ljubavi, uživaju.
Od onih mudrih.
Dok su glupi dečaci skakali i razbijali, ispuštajući blentave zvuke, on je mudro ćutao.
Dok su oni pametni neprestano brbljali iritantno ličeči na male odrasle lutke, on je mudro treptao.
Krupnim ugalj crnim očima.
Sve ga je zanimalo i majstorisanju se predavao u tišini.
Za čas bi razalatio svaku igračku da vidi od čega je načinjena.
Stariju sestru je bezuslovno voleo.
Mlađem se bratu od srca radovao.
Uvek izazivajući jednake ovacije oduševljenja gostiju, slučajnih prolaznika i namernih rođaka.
Kako je lep. Kako je miran. Kako pametno gleda.
Poseban.
Koliko je to samo neobičan dečak bio nije ništa naspram onog koliko će to neobičan momak postati.
Zašto bi učio? Sve je on to već negde saznao.
Zašto ne bi bio najbolji? Sve je to već negde bilo zapisano.
Zašto bi i dalje ćutao? Toliko toga u njemu samo je čekalo da se u reči pretvori.
Stariju sestru i dalje bezuslovno voli.
Mlađem se bratu jednako od srca svaki put obraduje.
U poslednje vreme uvek je negde daleko. Ali nikada nije zaista otišao.
U poslednje vreme njegova dečija lepota bezobrazno se otela kontroli.
I uvek jednako izaziva ovacije oduševljenja gostiju, slučajnih prolaznica i namernih devojaka.
Kako je lep! Kako je šarmantan! Kako je pametan!
A on uobraženo mari i svesno primećuje.
Pa onda skromno pita za mišljenje, plemenito uvažava.
Kad treba tegli kese, čeka na aerodromu, čuva male šumske košute, kupuje fine glatke časopise, piše apstrakte, kuca eksere...u kobnom trenu donese neophodnu kutiju cigareta.
U poslednje vreme bez njega se ne može živeti.
Smejati, filozofirati, preživeti.
I sve mu pošasti ovoga sveta ne mogu ništa! 
Jer i sa belim tragovima on i dalje ugalj isijava. Jer i sa bolom u ramenu i dalje jednako čvrst oslonac pruža. Jer i kad mu se desni stidljivo skriju jednako belo bez mane osmehuje.
Jer možeš se dragi iznutra lomiti, tvoja je ljuštura zauvek bezgrešno savršena a bubrega, najdraži, srećom imam dva ja!