Bila je to jedna sasvim neobična beba.
Od onih
što nikada nisu imale mlečno plave oči.
Od onih
što od prvog udisaja svoju ugalj crnu kosu nisu menjale paperjasto dečije
plavom.
Od onih
tihih kao noć
Koliko
je samo neobična ta beba bila nije ništa naspram onog koliko će to neobičan
dečak postati.
Od onih
što ćutke trpe sve sestrinske igre. I u njima, prepuni ljubavi, uživaju.
Od onih
mudrih.
Dok su
glupi dečaci skakali i razbijali, ispuštajući blentave zvuke, on je mudro ćutao.
Dok su
oni pametni neprestano brbljali iritantno ličeči na male odrasle lutke, on je
mudro treptao.
Krupnim
ugalj crnim očima.
Sve ga
je zanimalo i majstorisanju se predavao u tišini.
Za čas
bi razalatio svaku igračku da vidi od čega je načinjena.
Stariju
sestru je bezuslovno voleo.
Mlađem
se bratu od srca radovao.
Uvek izazivajući
jednake ovacije oduševljenja gostiju, slučajnih prolaznika i namernih rođaka.
Kako je
lep. Kako je miran. Kako pametno gleda.
Poseban.
Koliko
je to samo neobičan dečak bio nije ništa naspram onog koliko će to neobičan
momak postati.
Zašto bi
učio? Sve je on to već negde saznao.
Zašto ne
bi bio najbolji? Sve je to već negde bilo zapisano.
Zašto bi
i dalje ćutao? Toliko toga u njemu samo je čekalo da se u reči pretvori.
Stariju
sestru i dalje bezuslovno voli.
Mlađem
se bratu jednako od srca svaki put obraduje.
U poslednje
vreme uvek je negde daleko. Ali nikada nije zaista otišao.
U poslednje
vreme njegova dečija lepota bezobrazno se otela kontroli.
I uvek
jednako izaziva ovacije oduševljenja gostiju, slučajnih prolaznica i namernih
devojaka.
Kako je
lep! Kako je šarmantan! Kako je pametan!
A on
uobraženo mari i svesno primećuje.
Pa onda
skromno pita za mišljenje, plemenito uvažava.
Kad treba
tegli kese, čeka na aerodromu, čuva male šumske košute, kupuje fine glatke
časopise, piše apstrakte, kuca eksere...u kobnom trenu donese neophodnu kutiju cigareta.
U poslednje
vreme bez njega se ne može živeti.
Smejati,
filozofirati, preživeti.
I sve mu pošasti ovoga sveta ne
mogu ništa!
Jer i sa belim tragovima on i dalje
ugalj isijava. Jer i sa bolom u ramenu i dalje jednako čvrst oslonac pruža. Jer i
kad mu se desni stidljivo skriju jednako belo bez mane osmehuje.
Jer možeš
se dragi iznutra lomiti, tvoja je ljuštura zauvek bezgrešno savršena a bubrega, najdraži, srećom imam dva ja!