Thursday 21 December 2017

Frajeri koji umeju sa alatom

Upozorenje pre čitanja:
Ovaj tekst biće za promenu poražavajuće jednostavan. Bez imalo stilskog promišljanja, samo ću izneti nekoliko bolno prostih istina.
1.       Žene u prevozu i dalje imaju previše plastičnih noktiju, životinja na stopalima i ispeglanih kosa.
2.       Naši ljudi i dalje mediokritetski sanjaju o nekom boljem „inostranstvu“.
3.       Iako sam ponovo počela da ne izgledam kao krpa, ja i dalje patim.
Nije se zapravo mnogo toga u odnosu na ranu jesen promenilo.
I dalje padam na frajere koji umeju sa alatom.
Stil je i dalje moja ultimativna religija.
Uveče i dalje najviše volim zvuk svoje posteljine. Miris cigarete kad se ceo stan umiri.
To su i dalje ritualno moji trenuci kad u tišini pobrajam sutrašnje obaveze, napukla prezrela premišljanja i nedozrele dečake.

Kako se moja lirska bajka rane jeseni, pretvorila u tragediju mlade zime epskih razmera?
Kako je miris cimetaste bundeve naprasno prokisao?

Oduvek sam bila čuvena po brzini.
Celog života živela previše stvari po jedinici vremena.
Kad sam nizala uspehe, to je bilo samo zahvaljujući toj veštini.
Kad sam grešila, to je bilo samo iz brzanja.
Kad sam varala, to je bilo samo zbog nesposobnosti da isti broj dečaka rasporedim sekvencijalno u vremenu.

Onda su odjednom neki kokteli od maline, letnje večeri na reci i par ubranih cvetova zamrznuli ceo snimak.
Počela sam da živim polako i dišem samo zaljubljenost, petnaest godina staru, zatrpanu ispod debelih naslaga nekoliko drugih, u međuvremenu proživljenih, života.

Vernost jednoj priči očekivano me je porazila.
Od verovanja u samo jedan život po jedinici vremena ostalo je mi je tako samo pregršt pitanja:
Kako to da se ta naivna bajka rane jeseni pretvorila u zaglušujuće krvavu tragediju mlade zime?
Da li sam zauvek prestala da budem ona anja koja se neobavezno prepušta i zaleće bez ustezanja?
Da li bi trebalo da se, makar privremeno, pritajim? Povučem sa tog, nadasve poremećenog i prezasićenog, tržišta?
I konačno, kome zapravo smem da priznam da se i dalje ponekad dopisujemo?
Ne javlja se, samo odgovorim kad me neko pita.
Zaboravio me je, dodam još uz to. Jer to je svakako i pored par besmislenih poruka ionako teška istina.
A na nekim dobro skrivenim hartijama i dalje leži hiljade redova njegovog ispisanog imena.