Monday 15 April 2013

Kako se glupkasto razgovara sa Skarlet


-          Dobro jutro draga, nismo se dugo videle.
-          Mislila sam da si u međuvremenu postala pametnija.
-          E pa, vidiš, nisam. I dalje sam ona ista mala devojčica koja svaki put misli da će kraj filma biti drugačiji. Gledam ga 3 sata svaki put u nadi da je neko promenio snimak. Hoće li se naći neko pametan da to učini? I pri tom ne mislim da onaj glupi fake nastavak neke tamo spisateljice. Da, pročitala sam ga. I bila sam srećna. Ali je fake. Ti u njemu nisi ti.
-          Nisam, istina je.
-          Da, oči ti nisu jednako zelene. A zato sve uostalom želimo baš Reta?
-          Kako zašto, pa crn je. To je dovoljno. Toliko je taman, da na crno miriše. Ja to znam.
-          Molim te, još jednom mi kaži, iako sam te toliko već puta pitala, al' vidiš da ništa pametnija nisam i da sam odgovor odavno zaboravila, molim te samo mi kaži, zašto, zašto smo glupe, pa ne razumemo?
-          To je glava draga. Intenzivna, prava. Zato što smo se kao male najviše volele verati po drveću. Zato što smo mogle.  Sve.  Pa smo umislile da možemo i više.  Zato što smo imale haljina prešarenih. Uzak struk i lepu kosu.
-          Ali ja i dalje imam te haljine, taj struk i tu kosu. I dalje se mogu uz drvo uzverati za tili čas, i dalje su mi noge gipke. Zašto onda više ne mislim da sve mogu? Zašto sam nemoćna, pa ne umem?
-          Zato što sad haljine više nisu važne. Zato što se kosa podrazumeva. Struk i noge su stara slava, a glava? Ona se jedino opet na drvo uzverati može i gledati dole u pregršt zadivljenih dečaka. Al je nesvest hvata kad vidi da u gomili više jednog nema. Sve su glave ostale plave.
-          Ali on nikada nije ni bio u gomili. On je šeretski stajao ispod ogromnog stepeništa. Nije tražio obećanja, uzeo je. On nikada nije bio u gomili....
-          E pa onda si sad shvatila.

Sunday 14 April 2013

tok...i rok...


Pa i nemam baš mnogo vremena da pišem. Toliko je već vremena otišlo na suze.
A u meni kulja.
Nije to sad važno, jer moram da radim. Nemam sada vremena da pišem.
A šta sad, pa tako je toliko puta bilo. Biće opet nekih novih puta, puteva...
Ionako sad nemam vremena da pišem.
Kulja.
Živote koliko sam besna. Nema toliko velikih slova....
Koliko bih vikala.
Lupala. Treskala. NECU! Ali ni to nisu ni izbliza dovoljno velika slova...

MRZIM!
tugujujem.
...p...l...a...č...e...m...
L-U-P-A-M !-!-!-!

Pa onda sednem da radim.
Jer, kao što sam već rekla, sve je to život. Nemam ja vremena za izlete iz njega.
Ja već danima sedam da radim.
Za drugo nemam vremena.
Samo sedam...i onda opet:

MRZIM!
tugujujem.
...p...l...a...č...e...m...
L-U-P-A-M !-!-!-!

i BAŠ ME BRIGA što treba da radim...