-
Dobro jutro draga, nismo se dugo videle.
-
Mislila sam da si u međuvremenu postala pametnija.
-
E pa, vidiš, nisam. I dalje sam ona ista mala devojčica koja svaki put
misli da će kraj filma biti drugačiji. Gledam ga 3 sata svaki put u nadi da je
neko promenio snimak. Hoće li se naći neko pametan da to učini? I pri tom ne
mislim da onaj glupi fake nastavak neke tamo spisateljice. Da, pročitala sam
ga. I bila sam srećna. Ali je fake. Ti u njemu nisi ti.
-
Nisam, istina je.
-
Da, oči ti nisu jednako zelene. A zato sve uostalom želimo baš Reta?
-
Kako zašto, pa crn je. To je dovoljno. Toliko je taman, da na crno
miriše. Ja to znam.
-
Molim te, još jednom mi kaži, iako sam te toliko već puta pitala, al'
vidiš da ništa pametnija nisam i da sam odgovor odavno zaboravila, molim te
samo mi kaži, zašto, zašto smo glupe, pa ne razumemo?
-
To je glava draga. Intenzivna, prava. Zato što smo se kao male najviše
volele verati po drveću. Zato što smo mogle. Sve. Pa
smo umislile da možemo i više. Zato što smo
imale haljina prešarenih. Uzak struk i lepu kosu.
-
Ali ja i dalje imam te haljine, taj struk i tu kosu. I dalje se mogu uz
drvo uzverati za tili čas, i dalje su mi noge gipke. Zašto onda više ne mislim
da sve mogu? Zašto sam nemoćna, pa ne umem?
-
Zato što sad haljine više nisu važne. Zato što se kosa podrazumeva. Struk
i noge su stara slava, a glava? Ona se jedino opet na drvo uzverati može i
gledati dole u pregršt zadivljenih dečaka. Al je nesvest hvata kad vidi da u
gomili više jednog nema. Sve su glave ostale plave.
-
Ali on nikada nije ni bio u gomili. On je šeretski stajao ispod ogromnog
stepeništa. Nije tražio obećanja, uzeo je. On nikada nije bio u gomili....
-
E pa onda si sad shvatila.