Tuesday 16 May 2017

Spremamo se za život

Brzo sad već igla promiče kroz tkaninu u mojim rukama. Postala sam veštija.
Kad sam bila mala, učile su me bake. Spremale me za život.
Uzmeš iglu u desnu ruku, ne, ne stani… - avaj, zapisano je, valjda, bilo da učenja primenjujem naopako.

Moje drevne drugarice sećaju se, bez izuzetka, roze sobice sa tek toliko mesta da zajedno dišemo. Krčkale smo tu životne napitke, podgrevajući sastojke na dimu cigarete. Šta to radite? – da nas je kojim slučajem neko tad upitao – Spremamo se za život! – bio bi prilično tačan odgovor.

Nekada zaista jesam verovala da taj život tek treba doći. Sada godine brojim drugačije i naravno znam da on dolazi permanentno. Što ne znači, pak, da nije paralelno i stalno tu. Naprotiv.

Mojim napisanim redovima već je dobro poznato da su jutra moja prosvetljenja. Iako pišem isključivo noću. Ah koliko je to savršen odnos! Nimalo opterećen ljubomorom. Jer ja se jutru i noći jednako snažno i potpuno predajem tako da se oni ne osećaju rivalima.
Kad bi ljudi svoje boravljenje u vremenu shvatali jednako trenutno sigurno se u ljubomori jednako ne bi pronalazili. Sigurno bi dosegli tu sjajnu istinu o svojoj neprikosnovenoj odvojenosti od tuđeg postojanja i tuđeg trenutka. Jer vrednost predavanja u jedinici vremena meri se apsolutnim, a ne relativnim pojmovima.

Ako mi se prerano nešto dogodi, samo joj pokažite gde me može čitati. Jer otkako se rodila ja u svakom napisanom redu zamišljam i njenu rekaciju. Zamišljam kako je, neopipljivo tanano, time spremam za život.

Sada je, dakle, sasvim izvesno noć. I dala sam joj se potpuno. A lutanja su me naučila da se godine takođe ne broje u relativu. Da je tako, po mojim bakama odavno bih bila za život spremna. Ja ga, međutim, i dalje, nestrpljivo očekujem. I iznova, sa sve novijom spremom, započinjem.

-          Mama, je l’ tebi Mara baš dobra drugarica?
-          Jeste mila, samo se dugo nismo družile.
-           Ona mi se baš sviđa.


I dok se Mara i ja smejemo toj spontano ljubavnoj izjavi, zajedno dišemo vazduh u jednoj malo većoj sobi, doduše jednako naparenoj dimom cigareta, punim plućima udišući zadovoljstvo, shvatam da, ako me sutra neko bude pitao šta ste sinoć radile, – spremale se za život –  biće jedini pravi odgovor. 

No comments:

Post a Comment