Thursday 13 October 2011

Le Piaf


Tata je uvek budio nežno. Iako bih već bila budna pre nego što bi prozborio, probuđena samo njegovim koracima do moje sobe i činjenicom da treba da idem u školu. Ipak, pravila bih se da spavam, produžujući slast usnulosti, kako bih čula njegovo tiho oslovljavanje. Nije prilazio. Nije dodirivao. Samo bi sa vrata tiho izgovorio moje ime i krenuo prema kuhinji. Jednom je dovoljno. Odmah bih ustajala. Tad je sve počinjalo. Mama bi već odavno bila na putu za posao ostavljajući za sobom dokaz da je tu bila u šoljici polupopijene kafe, a nas dvoje bismo pili vruć kakao i umakali u njega keks, dok potpuno ne omekša onako da je dosta samo dodirnuti ga usnama pa da se u ustima otopi. Ne može se u školu ići gladan – ponavljao bi. To je bila jedna od njegovih večitih mantri iz plejade sličnih (u devet u krevet, jabuka na dan, škola je manje važna idi igraj se, sto momaka sine i sto prvi je pravi – nije ni slutio da je bio progej orjentisan makar na nivou nesvesnog time što me je oslovljavao sa sine čak i kad je govorio o momcima, ah taj tata...). Da, ne može se ići gladan. Ali ni zlovoljan. Zato bismo posle omekšalog kakao-keksa prelazili u dnevnu sobu da pogledamo jedan (tada još uvek nismo imali kanale koji su puštali samo crtaće) crtani u tačno određeno vreme.
Svi su ovi rituali iziskivali da se ustane dosta pre škole. Ali se zato u školu odlazilo s osmehom i poznatom melodijom omiljenog žutog čupavca iz upravo pogledanog crtaća...


1 comment:

  1. Taja i sad budi tako, i isto se i ja osecam (sem sto ne gledamo crtace). I isto nasmejan idem u skolu :-)

    ReplyDelete