Tuesday 27 September 2011

Nepodnošljiva privlačnost ružnog


Što se mene tiče, jasno je ko bi glumio Sergea da se opet pravi film o njemu





slučajnost?


Monday 19 September 2011

MA BICHE ET MOI! : Namerni pleonazam


Posle vikenda duvanja svećica (koje se razvuklo na tri dana lepih druženja, različitih aktivnosti i svakojakih vidova proslavljanja prolaska vremena), nadjoh se jutros sama, u tišini, da na miru popijem kafu u svojoj novoj dnevnoj sobi. Gledam detalje u kojima ponosno uživam. Gledam one koje još treba ispraviti, popuniti.

Ipak, neću sad o njoj – dnevnoj sobi, već o drugoj Njoj, veličanstvenoj, trpezariji.
Namerno podvlačeći, nazivam je svojim najomiljenijim delom kuće.
Proizvod domaće radinosti, Ona je spoj hvala-ti-(najbolji na svetu)-tata-(najboljeg na svetu)-stola





moje-ideje + pomoć-stolnjaka (nisam ni sanjala da su štofovi po radnjama toooliko gadni) komplet stolicama


I dodatim najfantastičnijim ikad stolicama iz svekrvine galerije



Sve to naravno zahvaljujući rukama mog dragog Puža (i maminom sjajnom izboru buketa iz male bečke prodavnice veštačkog cveća) zajedno izgleda ovako




Stari komplet sa neke odavno prodate vikendice iz mrtve braon i još mrtvijeg štofa na četiri postojeće stolice, pretvorio se u moj šestosedešni (opet) najomiljeniji kutak za tri sine qua non stvarčice moje svakodnevice


 srk, srk..

Thursday 15 September 2011

Dobro jutro!

Obožavam septembar!
Devica sam - dakle duvaću svećice;
Leto nije više toliko naporno već se pokazuje u svojim najlepšim karakteristikama...osunčana svežina, mirišljava jutra, prijatne večeri.
I zaboga, zašto svi septembar vezuju za jesen kad je on najvećim svojim delom LETO!?!

Ovo mi je jutro naprosto predivno. Kosa se sama od sebe vijori, noge su preduge (dugu bi u jednom koraku preskočile), koža blago naježena...sija. Sve je inspiracija!
Sve je poezija!

sve je:
Jacques Prevert, Pour faire le portrait d'un oiseau



Ja je doživljavam kao direktnu sliku samog stvaralaštva, lepotu čina stvaranja i sinesteziju svih vrsta stvaranja. Konačno, predstavu konstitutivne dimenzije koju ima stvaralaštvo u našem viđenju stvarnosti.


najfantastičniji komad poezije...

...i adaptacija Hotel Costesa...
http://www.youtube.com/watch?v=J-KalD-KW_U

molim poslušajte...uz kafu...

Zaista je SVE INSPIRACIJA....


a za one koji žele prevod, voila:

Naslikati prvo kavez
sa otvorenim vratancima
naslikati onda
nešto ljupko
prosto
lepo
i korisno
za pticu
nasloniti zatim platno na neko drvo
u vrtu
šumi
ili planini
sakriti se iza drveta
ćutke
i ne mičući se…
Ponekad ptica odmah sleti
ali bogme nekada joj trebaju godine i godine
da se reši
Tu ne smete klonuti
valja čekati
čekati i godine ako treba
brzina ili sporost dolaska ptice
nema nikakve veze
sa uspelošću slike
Kada ptica sleti
ako sleti
tu isto savršena tišina
sačekati da ptica uđe u kavez
i pošto je ušla
četkicom pažljivo zatvoriti vratanca
a zatim sve prečage izbrisati redom
tu paziti da ne dodirnete nijedno perce na ptici
Naslikati zatim drvo
s tim da uzmete najlepšu granu
za pticu
naslikati zatim zeleno lišće i svežinu vetra
sunčanu prašinu
zujanje buba u travi u vrelini leta
a zatim pričekati da se ptica reši da peva
Ako ptica ne propeva
To je loš znak
znak da slika ne valja ništa
ali ako ptica zapeva to je dobar znak
znak da je možete mirno potpisati
Tada sasvim lagano
iščupajte ptici jedno pero
i tamo u ćošku slike lepo se potpišite.


uživajte u ovom prelepom septembarskom jutru i ne dozvolite da vam inspiracija odleprša ...

Poljubac!

Monday 12 September 2011

MA BICHE ET MOI!: Danas sam poželela...

Vrlo je jednostavno: probudila sam se i pomislila na neke sličice koje sam pre koju nedelju još skinula sa neta, ne znam zašto, tako čačkajući neke stranice sa poželjim predmetima.

Ovih sam dana bila u nekoj gužvi oko uređivanja dnevne sobe te nisam stigla o njima da razmišljam. Ali jutros kad sam se probudila setih se kako bi lepo bilo imati, na primer, ovakav prsten
koji bi se sjajno slagao sa nekoliko novih krpica u podmuklo plavoj boji (na koju sam se, iznenađujuće, potpuno primila ove sezone) i sjajan komplet narukvica koje tu plavu kombinuju sa večnom zlatnom!

ili možda ovakav
koji vapi da se ukombinuje sa mojim omiljenim satom (setimo se Michael Kors lepotice sa jednog od prethodnih postova) i uopšte mojim celokupnim postojanjem. Na sajtu, avaj, piše da je prodat - što samo znači malo uporniju potragu!

Poželela sam zatim nešto sasvim skromno
Accessorize narukvicu do koje ću sasvim lako i doći.

I nešto sasvim neskromno: pošto napomenuh da sam se za vikend intenzivno bavila opremanjem dnevne sobe (o čemu ću za koji dan detaljnije, u reči i slici), poželela sam nešto što sam, doduše, videla još pre nekoliko meseci i od onda samo mislim kako bi mi se (u život) uklopilo, a od jutros baš baš smišljam i neke nezakonite radnje da bih isto i prisvojila jer od ovog vikenda tačno mu znam i mesto



Maison Martin Margiela! interior design...
...ako ima Helena Kristensen (zaista jedna od najlepših na svetu!) hoću i ja!


Saturday 10 September 2011

Književni intermezzo: A šta je s basarizmom?


Puno pažnje pridajem svemu što je lepo. Zaustavim se na svakakvim detaljima. Ne umem da stvaram, da slikam, da vajam, da pletem, da gradim. Umem da primetim (bedna uteha, znam, al’ ko prizna pola mu se prašta).
Iznad svih klasičnih, oku primetljivih lepih stvari, dobrih slika, fantastičnih skulptura, atraktivnih odevnih komada i sjajnog nakita, knjiga kao ukrasni objekat na vrhu je moje liste. Tako sam ja zakleti protivnik svih novotarija koje napisano prenose na ekran. Tako ostajem zauvek verna papiru, jer dobre korice u još boljoj biblioteci najviše krase.
Što se sadržine tiče, poslednjih sam godina naročito u postmodernizmu. Potpuna pomama! Izborom obrazovanja naterana da mnogo čitam klasike, do ludila sam se zaljubila u postmodernu čim sam je malo bolje upoznala. I naravno, kakav bih ja čitalac ovoga (nazovimo) pravca bila kada ne bih upoznala Basaru.
To je zaista, potpuno klišeirano, bila ljubav na prvi pogled. Onako najpatetičnije. Toliko da su me u porodici već peckali da ću umesto omiljene skulpture, za koju je moj bračni partner posebno pravio postoje pri gradnji dnevne sobe, staviti bistu Svetislava Basare (naravno ako taj isti – bračni partner – to dopusti). 
Inače sam do ludila nezrela. U svakoj strasti, onako tinejdžerski, odem u krajnost. Zato je ova šala bila sasvim osnovana (poznaju me dobro članovi moje porodice).
Dakle, šta je s basarizmom? Gde je on na ovim stranicama (tačnije pomerajućem ekranu)?
Pre svega, on ne postoji.
Basara ga sam odlučno odbija. Kaže da „zvuči ružno, gotov kao marksizam“. Kaže da su kritičarske odredbe uvek ograničavajuće („podsećam da reč definisati bukvalno znači dokrajčiti“ – !!!), i da tako i taj pojam lako ulazi u rimu sa fašizmom.
Ok, ali ja sam neki, recimo, kritičar u najavi, pri tome i devica, definisanje mi ulazi u opis dana.
Basarizam je, dakle, neverovatna magija. Ironičan pristup svemu (ne)postojećem. Ludilo neverovatno privlačne proze koja nas uvlači u potpuno sumanutu fikciju, koja je (nimalo) paradoksalno sama srž basarijanske realnosti. Stvaranje likova koji nas potpuno ogoljavaju, izricanjem stvari koje su nevidljivo sveprisutne. Svet bogatih rečenica koje se toooliko lako čitaju. Gutaju.
Basarizam je tako svet paralelnog postojanja (iako, moram priznati, često naružen zajedljivim političkim upadicama – svi smo mi samo ljudi...) fantastično obojen potpuno prihvatljivom fikcijom. Bodrijarovski simulakrum za koji, konačno, shvatamo da je sama naša stvarnost, da nažalost, nemamo dublje. Spoj snova i jave, realnog i izmaštanog, nikako ne originalan ali fantastično recikliran od delića svih postojećih koji mu prethode i kojima se (otvoreno) koristi.

Preporučujem!!!


Monday 5 September 2011

Ženski rodoslov




Baka je strelac. On je mirna. Kao jež iz dečje pesmice sve što radi ona zapravo raducka. Ona ne jede, ona jeducka. Ne priča već pričucka. Ona je tako sitna da prosto živucka. Baku tako zovemo bakica.
Bakica je moderna, ali konzervativna. Ona uvek ima sređene nokte i kosu. Ona nikad ne sedi a kada sedne čita knjige. Ona ne gubi vreme.
Kod bakice je uvek sve čisto. Kad god dođe kod mame nađe skrivenu prašinu. Ćuti i obriše je.
Bakica ima tamne oči.
Bakica je nedavno otišla u penziju. Dok je radila uvek je bila tip-top doterana. Jako je puno putovala i uvek donosila sjajne poklone: šminku marki koje se još ovde nisu pojavile, parfeme koje smo mogli da vidimo samo u stranim časopisima. Bakica nikad ništa ne kupuje sebi.
Bakica ima šestoro unučadi. A jednu unuku! Ne treba naglašavati ko je sve te poklone dobijao...
Ali bakica je konzervativna. Tačnije tradicionalista. Iako ima više škola od dede, iako donosi mnogo više para od njega, ona od jutra do sutra sa puno ljubavi njemu kuva, sprema, šije, pegla, pušta da pobedi u remiju, ugađa.
Bakica kuva paradajz, kompot, turšiju. A onda me zove da je ofarbam i isfeniram. I uvek mi tajno gurne pare u džep. Bakica je faca.

Mama je škorpija. Ona je energična. Kao aždaja iz dečjeg crtaća ona nastupa zastrašujuće a zapravo je mekog srca. Ona voli da jede i nikako ne jeducka. Ona neprestalno priča i nikako ne pričucka. Ona guta život i nikako ne živucka.
Mama je moderna. Ali nikako mama-drugarica. „Drugarica ćeš uvek imati“, rekla bi često, „mama treba da bude mama“.
Mama nikad ne sedi a kad sedne ona uči za specijalizaciju, supspecijalizaciju, piše magistarski ili doktorat.
Mama nikad neće otići u penziju. Do kraja života ona će lečiti bolesnu decu. U bolnici ili kod kuće.
Kod mame je uvek čisto (iako se bakica možda ne bi složila). Kad dođe kod mene ona uvek nađe skriveni kamenac. Glasno zvoca, kudi i na kraju oriba.
Mama ima tamne oči iako joj otac ima svetle.
Mama voli da putuje. Kad za to ima vremena, između inkubatora, stetoskopa i nauke. Kad putuje mama donosi puno poklona. Tašni, cipela, nakita. Mama kupi najviše stvari sebi.  
Mama ima troje dece. A samo jednu ćerku! Ne treba naglašavati ko joj prisvoji pola stvari koje je kupila sebi (koje su tooooliko cool, mama nimalno skromno ne bira sebi – ali uvek na kraju da...mami to zapravo nije važno).
Mama je konzervativna (kako ćeš u Pariz na mesec ipo dana bez deteta?) ali i moderna (zetu kupuje fensi keramičke šerpe i vatrostalne posude odustavši odavno da me nauči kuvanju).
Mama pravi najbolju supu, pohovano meso i krompir sa sirom. Ali uvek naruči tortu za rođendane. I onda me zove da je ofarbam i isfeniram. Mama ne daje pare. Keša ona nikad nema. Ali mi je pre mnogo godina izradila zlatnu karticu. Mama je faca.

Ja sam devica. Ja sam nervozna. Kao avlijaner lajem ali me više niko ne uzima za ozbiljno.
Ja sam moderna. Možda čak i mama-drugarica (iako to ne želim). Ja pravim kikice, lakiram noktiće (uprkos vaspitačicama, bakici i mami) i kupujem slatke haljinice. Ja se zezam i golicam, uspavljujem i češkam.
Ja imam jednu čerku. Ne treba objašnjavati kome sva ta pažnja ide.
Ali ja sam i stroga. Ne može se pričati i gledati crtani dok se jede. Ne može se bezglavo trčati po kući i bacati lopta koja je pretnja svim fragilnim umetninama i ukrasima. Igračke se za sobom moraju pokupiti. I ne može se, gospode ne!, jesti kao prase i uflekati lepu haljinicu.
Ja nikad ne sedim a kad sednem listam modne časopise ili romane.
Ja nikad neću imati „pravi“ posao. Uvek ću čeprkati po knjigama, trabunjati o književnosti onima koji je uče ali i onima koji je ne žele učiti. Ja nikada neću puno zarađivati (prosto nemam „društveno koristan“ poziv ekonomiste, menadžera ili slično). Ja ću uvek samo puno trošiti.
Kod mene je sve devičanski uredno. Ali kad u goste dolazi bakica ili ne daj bože mama, onda moram posebno spremati. I nikada nije dovoljno dobro.
Ja imam tamne oči iako mi otac ima svetle.
Ja bih volela da još mnogo više putujem. Da obilazim muzeje, uličice i biblioteke. I kupim poneki poklon.
Ja ne pravim ručkove ili kolače, ali pravim odličnu supu, sjajan minut pire i nepogrešivu mešavinu farbe za koju god željenu nijansu, pramenove ili preliv.


Devojčica je rak. Ona je umilna. Najumilnije dete koje sam videla.
Ona sama priđe da se mazi. Sama kaže „mama volim te“ i spusti coktavi cmok pored mojih usana.
Toliko je draga da voli i mene, mene koja ne umem sa decom. Prosto neverovatno. Čudo od deteta!
Ona predivno miriše i ima najsvileniju kosu ikad.
Ona je strašno poslušna ali se lako rasplače. Nije potrebna grdnja samo blagi prekor i već je povređena. Onda tužno priđe i samo kaže „izvini mama“.
Ona je već mali putnik i voli da leti avionom.
Najviše voli kreme, šminku i lakove za nokte (ali ne svetle, oni se „ne vide“).
Devojčica ima tamne oči iako joj otac ima svetle. 

Thursday 1 September 2011

MA BICHE ET MOI! : Intermezzo

Kratka digresija o ŽELJI:

Moja je sestra prevrnula svet u potrazi za jednim prstenom. Sad tu čuvenu "priču o prstenu" (da, već je dobila navodnike, jer to više nije bilo koja nego THE priča, kao kakav porodični mit, krvna legenda) znaju mnogi iz njenog okruženja. TA priča ima gomilu dragocenih detalja, preokreta pa i suspense momenata ali ja ću je ovde svesti na jednu rečenicu: produživši ruku čak do Njujorka, ona je preko određenog broja ljudi i putanja uspešno završila tu transokeansku misiju!
ET VOILA:


Tirkizni Yves Saint Laurent je na njenoj ruci...
Nama se on može svideti (meni je lično fantastičan). Može nam se ne svideti (sigurna sam da ima i takvih). Ali jedno je sigurno: žena zna šta hoće. SVAKA ČAST!

Nešto manje haute couture izgleda i svakako mnogo manje ekstravagantne istorije je i jedan od mojih pet omiljenih posedovanih predmeta (možda i u prva tri!). 
Istorija je jednostavna (iako je želja bila jednako goooolema i sasvim je moguće da bih i ja na svašta za njega bila spremna, da je bilo potrebe): videla ga u ELLE-u, doletela sa mora, našla i kupila (dodaću, ipak, da je mesec bio čupav čisto da bih naglasila veličinu žrtve, što nije retorički efekat već bedna istina tog jedva-ćemo-se-iščupati leta). 

ET VOILA: 
Michael Kors LEPOTICA! 
Posle više od dve godine i dalje ga svakodnevno nosim, u svim ali svim prilikama; i dalje mi je najbolji sat koji sam videla iako redovno gledam izloge sa novopristiglim; i dalje mi je potpuno nedosadio i nemam želju da ga zamenim.
Vama se može svideti. Može vam se ne svideti (možda malo teže jer je ipak manje ekstravagantan komad). Može vam biti dosadan, običan. Still,  JAKO važan parametar u određivanju koliko sam u toj kupovini pametno postupila: ja koja se svega brzo zasitim (pogotovo onog što posedujem-čuveno prokletstvo), I DALJE ga ŽELIM kao i prvog dana, ne, čak kao i minus prvog dana - dok ga još nisam imala. 
E to je već, priznaćete, uspeh!