Pa i
nemam baš mnogo vremena da pišem. Toliko je već vremena otišlo na suze.
A u
meni kulja.
Nije to
sad važno, jer moram da radim. Nemam sada vremena da pišem.
A šta
sad, pa tako je toliko puta bilo. Biće opet nekih novih puta, puteva...
Ionako
sad nemam vremena da pišem.
Kulja.
Živote
koliko sam besna. Nema toliko velikih slova....
Koliko
bih vikala.
Lupala.
Treskala. NECU! Ali ni to nisu ni izbliza dovoljno velika slova...
MRZIM!
tugujujem.
...p...l...a...č...e...m...
L-U-P-A-M
!-!-!-!
Pa
onda sednem da radim.
Jer,
kao što sam već rekla, sve je to život. Nemam ja vremena za izlete iz njega.
Ja već
danima sedam da radim.
Za drugo
nemam vremena.
Samo sedam...i
onda opet:
MRZIM!
tugujujem.
...p...l...a...č...e...m...
L-U-P-A-M
!-!-!-!
i BAŠ
ME BRIGA što treba da radim...
No comments:
Post a Comment