Grad je grad ako ti od običnog dana ume napraviti avanturu.
Samo svojim dahom, oštrim, od kojeg uši i nos bride.
Pariz je grad. Onaj koji svojom surovošću omamljuje. Koji svojim iznenađenjima plaši. Svojom trenutnošću zaglušuje.
Grad je grad ako u njemu žive ljudi čiji te dom ume
starosedelački primiti.
Estetika sivog, ludački velikog i živog grada tada je sasvim
šarena. Volšebno tiha.
Dablin je grad. Onaj koji me je svojim prosutim suvenirima
na svakom ćošku budio.
Grad je grad kada ti neočekivano otkrije neku skrivenu staru
zgradu koja od prosečnog popodneva napravi priču.
Baš ovu priču.
Priču o betonskim meandrima, poljupcima ledenog kovanog
gvožđa i lupanjima srca prikačenog na krvotok gradskog prevoza.
Grad je grad ako ti posle vekova neinspirativne šarene
varošice na usne spusti zagonetan osmeh i požuri kući da na papir staviš redove
za koje ćeš samo ti znati koji događaj zapravo kriju.
Beograd je grad. Čija magijska svakodnevica daje obredni smisao tvojim koracima.
No comments:
Post a Comment