Monday 25 July 2011

(gomila digresija i nesto malo teksta) O udaji



Imam jos jednu prijateljicu.

Ona bi da se uda.
(mi udate dospodje, onako narodski posto nam status sad dozvoljava da izgovaramo bapske replike, na to bismo rekle "sam ce Bog znati zasto!" ponosno zaboravljajuci kako smo i same nekada govorile kako samo ograniceni ljudi brak mogu smatrati nekim ogranicenjem ili jos gore, krajem.)

Elem, ona bi tako da se uda. Ne zna za koga (tacnije zna za koga bi htela, ali ne moze, i za koga bi mogla ali nece). Ne zna ni kada (mada je imala snovidjenja nekih datuma, ali kako su oni vec prosli, prosla je i nada u njihovo ostvarenje). Ne zna ni kako (iako je bila zrtva neslanih sala muzicara koji su za svadbu izgleda trazili sasvim drugu devojku slucajno istog imena).
Samo zna da bi da se uda.
Ako biste je upitali zasto (pobogu zasto!), rekla bi kako joj je dosta neizvesnosti (ne znajuci jos uvek da je u tome lepota zivota), prolaznih avantura (ni ne sluteci da joj toga nikad nece biti dosta), da bi da se skrasi, da konacno zavoli nekog kog je moguce voleti (zbog onog za kojeg bi htela ali ne moze) i da uspe da uzvrati nekom ko nju vec voli (zbog onog za kojeg bi mogla ali nece) i da bi volela da ima gomilu dece. (???)
Sto se tice te dece...ok lepo joj stoje, stalno se igra sa tudjom. Sve navodi na zakljucak da ih zaista voli (???). Istina ja licno (ne narocito pametna, vec samo malo bogatija iskustvom) kod nje primecujem izvesnu netakticnost sa pomenutom vrstom, ali dobro i to ce mozda proci kad dobije svoje.
Pored svega navedenog, treba napomenuti da je prilicno vredna, spretna za kucne poslove, zna skuvati, sve nas je svojevremeno ucila koji ves ide sa kojim (kada nas je, za razliku od nje, potpuno nespremne, muka naterala da razmisljamo o tom i slicnim misterioznim pitanjima), svima nam je pomagala pri velikim spremanjima (dok jos nismo imali para za zene), selidbama (dok se nismo "konacno" skucile), i svim ostalim krvavim zadacima odraslog zivota (koji smo mi, nesposobne siparice, uzalud odbijale dok nam je lupao na vrata).
Sada je nju (koja je na sve to delovala najspremnija) docekala izvesnost tog divnog neizvesnog zivota (za kojim mi pak zudimo).
Sta ja o svemu tome mislim? Osim toga da bi ovaj tekst bez silnog sadrzaja u zagradama njenu zelju cinio sasvim prirodnom, mislim da ona nikako nije spremna. Iako sama nisam umela ni trecinu onoga sto ona vec odavno ume, niti znala ni delic onoga sto ona sada (gledajuci nekolicinu nas udatih) zna, nekako je ne vidim u celoj toj "velikoj" prici.
Zasto? Pa bas zato sto se i dalje miri sa cinjenicom da postoje oni za koje bi htela ali ne moze (sta ima da se ne moze!) i oni sa kojima bi mogla ali nece (sta ima da se na njima uopste i zadrzava!) i sto kao jedini parametar svoje eventualne udaje ima neke maglovito naslucene datume i puke slucajnosti koje ubedjeno tumaci kao "znake".

1 comment:

  1. Beauty is in the eye of the beholder, but always be careful what you wich for, because it may (never) come true...

    Samo sam spojio ove dve poslovice, i dodao svoju, licnu zagradicu.

    Moje misljenje je da s obzirom na cinjenicu da imas jedan zivot, moras pogresiti sto se tice njegovog smisla i pravca, ili barem imati osecaj da si pogresio. A posto je isti kriterijumi za sve, samo oci posmatraca vide "istinito" ciji je zivot promaseniji.

    ReplyDelete