Na dan zaljubljenih ga tradicionalno mrzim...
Moja (inače sklona dodatnim cepidlačenjima) velika očekivanja tada dosežu svoj bezobrazni vrhunac (nedavno mi je prijateljica otkrila da je to zbog vage u veneri; psihoterapeut opet krivi prevelike zahteve iz detinjstva. Klasika), a on opet nikako da nauči da pliva u tim brzacima.
Ove godine je prevazišao samog sebe i učinio najgluplju moguću stvar: razboleo se!
Toliko je šmrcao, kašljao i kijao da sam pomislila da se privremeno razvedem dok nevolja ne prođe (ah da se samo pred Bogom i narodom nisam obavezala da ću ga negovati (i u onom prvom) i u zlu...značenje nekih fraza ozbiljno shvatiš tek kasnije u životu...).
Elem, priča se dakle iz godine u godinu ponavlja, kao što vidimo sa određenom gradacijom…
Ipak, na tom danu se ona (priča) ne završava. Moj se izabranik uvek volšebno iskupi. Tako je i danas kući došao sa preslatkim poklončićem i iznenađenjem za večeru.
A ja nekako onda i zaključim: ako se već na sopstvena ludila ne mogu navići, prihvatiću njegovo. Ionako je tokom čitave godine on uvek jednako neumorno tu, spreman da (se pravi) da podnosi moj horoskop i dijagnozu.
Moj poklon za njega ove godine biće u reči:
Jugu
Jer smo borci oboje, u zajedničkoj misiji da uzgajamo onu jednostavnu sreću, oboje drski prema sadašnjosti, ja mekša prema prošlosti on neumoljiviji prema budućnosti. Jer je dete u mom naručju a muškarac kad sam ja u njegovom. Jer smo divlji plamen koji i u mržnji ljubav isijava. Jer smo u samo jednom usnulom treptaju trenutnosti odlučili da se izaberemo za večnost.
Uživajte dragi moji jer ako sam JA shvatila da NE MORA sve u jednom danu biti savršeno možete to i vi...
Šaljem svima jedan VELIKI postvalentinski ljubavni pozdrav!
<3
ReplyDelete