Bio je
to karakteristični kraj nekog veka.
Te smo
decenije naučili da računamo vreme, iako nam nije bilo neophodno.
Takođe
smo u isto vreme nekako i postali svesni kalendarskih godina, iako ćemo tek
kasnije shvatiti da nam to znanje ne ide u prilog.
Ulice
Radnička i Maksima Gorkog bile su sve što nam je potrebno. Grad je bio mali.
Spens
je bio centar univerzuma i mi koji smo živeli u njegovoj blizini s punim pravom
smo se smatrali jedinim pravim stanovnicima naše malograđanske varošice.
Naša raskrsnica
tada nije imala semafor a bila je jedna od većih. Bio je pravi podvig preći je
ali, uprkos tome, roditelji su nas od prvog dana osnovne škole puštali potpuno
same.
Tada je
bilo dovoljno reći živim kod Baby Blue-a.
Bili smo
jedina osnovna škola sa francuskim kao drugim jezikom. Od prvog razreda. Krem.
Reči
kao što su dvojka, sedmica i slično, nisu bile u našem rečniku. Autobus nam
nikada nije bio potreban niti smo znali da se njime služimo.
Postali
smo pravi mali razmaženci izašli iz zlatnog kaveza kad nas je dočekao čika iz
parking servisa i počeo da nam naplaćuje parking na kojem više odjednom nije
bilo mesta.
Postali
smo „plava zona“ a za sebe smo i dalje ostali centar crvene.
Sada nam
treba dokaz da stanujemo na toj adresi da bismo dobili godišnju nalepnicu za
kola.
U međuvremenu
smo saznali da postoje ljudi koji žive na naselju, klisi, salajci i koji se
svakodnevno voze čudesnim plavim cepelinima.
Ništa se
zapravo nije promenilo. Iznikle su neke silne šarene kartonske zgrade na koje
smo se neprimetno navikavali.
Sada se
škole biraju po čuvenju, ne po adresi i pripadanju.
Mama više
nema spreman ručak u 14h, ali je otvorena hrpa restorana brze hrane, baš tu,
eto, ispod nas.
Sada i
mnogo manje raskrsnice imaju semafore. Dobili smo ga i mi.
Sve je
postalo mnogo brže. Brže od brze hrane.
Ali
nama sada treba mnogo više vremena da, čekajući zeleno, pređemo tu našu, veliku
raskrsnicu koja je označavala našu inicijaciju...
:(
ReplyDelete