Monday 17 December 2012

Naša raskrsnica tada nije imala semafor


Bio je to karakteristični kraj nekog veka.
Te smo decenije naučili da računamo vreme, iako nam nije bilo neophodno.
Takođe smo u isto vreme nekako i postali svesni kalendarskih godina, iako ćemo tek kasnije shvatiti da nam to znanje ne ide u prilog.
Ulice Radnička i Maksima Gorkog bile su sve što nam je potrebno. Grad je bio mali.
Spens je bio centar univerzuma i mi koji smo živeli u njegovoj blizini s punim pravom smo se smatrali jedinim pravim stanovnicima naše malograđanske varošice.
Naša raskrsnica tada nije imala semafor a bila je jedna od većih. Bio je pravi podvig preći je ali, uprkos tome, roditelji su nas od prvog dana osnovne škole puštali potpuno same.
Tada je bilo dovoljno reći živim kod Baby Blue-a.
Bili smo jedina osnovna škola sa francuskim kao drugim jezikom. Od prvog razreda. Krem.
Reči kao što su dvojka, sedmica i slično, nisu bile u našem rečniku. Autobus nam nikada nije bio potreban niti smo znali da se njime služimo.

Postali smo pravi mali razmaženci izašli iz zlatnog kaveza kad nas je dočekao čika iz parking servisa i počeo da nam naplaćuje parking na kojem više odjednom nije bilo mesta.
Postali smo „plava zona“ a za sebe smo i dalje ostali centar crvene.
Sada nam treba dokaz da stanujemo na toj adresi da bismo dobili godišnju nalepnicu za kola.
U međuvremenu smo saznali da postoje ljudi koji žive na naselju, klisi, salajci i koji se svakodnevno voze čudesnim plavim cepelinima.
Ništa se zapravo nije promenilo. Iznikle su neke silne šarene kartonske zgrade na koje smo se neprimetno navikavali.
Sada se škole biraju po čuvenju, ne po adresi i pripadanju.
Mama više nema spreman ručak u 14h, ali je otvorena hrpa restorana brze hrane, baš tu, eto, ispod nas.
Sada i mnogo manje raskrsnice imaju semafore. Dobili smo ga i mi.
Sve je postalo mnogo brže. Brže od brze hrane.
Ali nama sada treba mnogo više vremena da, čekajući zeleno, pređemo tu našu, veliku raskrsnicu koja je označavala našu inicijaciju...

1 comment: