Lako smo je našle. U ulici bez imena i broja, svi su nekako znali kod koga smo pošle i na
koju kapiju treba da zakucamo.
Ne verujem
ja u te gluposti. Ali ni najmanje. Bila je to besmislena srednjoškolska zabava.
(kao i većina života uostalom!)
Imala je
urokljivo plave oči, strašno prljavu kuću i najcrnji soc od kafe u koji je
gledala. (ma ne verujem ni u to, preuveličavam, radi dramatizacije scene. Zapravo
je imala plave oči, prilično neurednu kuću i skuvala je kafu koju smo same,
umesto novčane naknade, donele.)
Stavila
je pred nas papir i olovku. Uzela je moju šolju i rekla: „Piši“. (Što je
zapravo vrlo zgodno, jer ljudi posle zaborave pola stvari koje su im rečene, a
zbog reči su i došli.)
Danas ne
znam gde mi je taj papir. Ipak ima tome 12 (!?) godina.
Sećam se
nekih stvari. Sećam se da je rekla da će mi neko bolovati od srca.
Sećam se
da je rekla: „Vidim ti Ajfelovu kulu. Pored nje broj 5, to je uspeh. Slova i reči.
Bićeš bogata.“
Imala sam
tada dugu, gustu, raskošno plavu kosu. Prosto nisam izgledala kao neko ko će
biti siromašan.
Bila
sam puna života. Te godine sam se istetovirala, sto puta zaljubila i smejala
se, te godine sam imala 16 godina. I tada sam pisala. Pisala sam uvek. I tada
sam govorila francuski. I to sam uvek. Te sam godine upoznala veliku ljubav. Nedugo
potom operisao je srce. Danas više i nije tu. Ali to je već priča o neverovatno
beloj maramici...
Ko god
me poznaje, zna da ne verujem u te stvari. Za prozaično objašnjavanje
filozofije dobrih profajlera i psihologije žrtve koja pamti i tumači samo ono
što joj odgovara, nema mesta u ovoj mojoj poeziji.
Sećam se
da joj je kuća bila puna mačaka. (to nije dramatizacija, zaista je bilo tako.)
I da joj je ćerka neprekidno bila na telefonu sa policijom jer joj je bivši muž
kidnapovao ćerkicu. (opet živa istina.) Sećam se da sam imala svetlo plave
farmerke i roze majicu. Sećam se da je bio maj. I da je bio Petrovaradin.
:) Mislim da sam, sasvim slucajno, pre istih 12 godina slusala samo deo ove price !
ReplyDelete