Tetka
mi je rekla da na mom novom kauču piše moje ime.
Ne znam,
možda je to i suština.
Kod tetke,
sestra, ona i ja pijemo kafu i pušimo. Tetka uvek uzme jednu.
I tako
život ide svojim tokom.
Tetka
kaže da moj novi kauč sa ogromnim šampanj i crnim ružama nosi moje ime.
To je,
valjda, važno.
A kad
dođem kod sestre, onda siđemo do tetke da popijemo zajedno kafu.
U moru
braće, to je moj ženski kutak. U oblaku dima i najcrnje turske kafe kakva se,
izgleda, samo tamo pravi.
I tako
život ide svojim tokom.
I to
prilično neobičnim.
Nema tu
Nju Jorka (iako sestra poseduje Manolo Blahnik). Nema prestoničkog galopa (iako
ja jesam išla na jahanje). Mi smo tek
pripadnice nekih sumanuto različitih generacija.
No, u
nas tri ženske sudbine šušte vojvođanskom varošicom.
Pa onda
na tren zastanu. Da popiju kafu.
Dok je
kod nas turske kafe nećemo mi za zapadnjačkom propagandom. Pušićemo kao Turci.
A tetka
mora da se ofarba. Sestra čeka onaj prsten u Mangu na sniženju. Ja nisam
oparala zadnji zašiveni deo kaputa jer tako lepše stoji.
A horoskop
nam dobar. Biće nešto.
No,
tetka tvrdi da moj novi blesavi kauč vrišti moje ime.
A kako drugačije?
A kakav
kauč uopšte ima Keri Bredšo? Ne znam. Ja, zapravo, nikad nisam gledala tu
seriju.
Ma kakav
Sulejman. Evo ti tetka zapali jednu. Pa da se smejemo.
A nismo
mi svoje suze zaboravile negde usput. Samo smo ih u džepove spakovale. Kao rukavice
kada se ulazi u toplo. Kad se seda za sto. Da se popije kafa.
Tetka život
vidi. Sestra ga sanja. Ja ga izazivam.
A nismo
mi zakopale naše razmirice, razlike. Samo smo ih toplo prihvatile. I njih
poslužile kafom.
Onda
je tetka, onako usput, negde uz dosipanje šećera, spomenula da moj novi
nesmireni kauč nosi moje ime.
Ko će ga znati. Možda je to baš suština.
I tako
život ide svojim tokom.
No comments:
Post a Comment