Sunday 6 January 2013

A kakav kauč ima Keri Bredšo?


Tetka mi je rekla da na mom novom kauču piše moje ime.
Ne znam, možda je to i suština.
Kod tetke, sestra, ona i ja pijemo kafu i pušimo. Tetka uvek uzme jednu.
I tako život ide svojim tokom.
Tetka kaže da moj novi kauč sa ogromnim šampanj i crnim ružama nosi moje ime.
To je, valjda, važno.
A kad dođem kod sestre, onda siđemo do tetke da popijemo zajedno kafu.
U moru braće, to je moj ženski kutak. U oblaku dima i najcrnje turske kafe kakva se, izgleda, samo tamo pravi.
I tako život ide svojim tokom.
I to prilično neobičnim.
Nema tu Nju Jorka (iako sestra poseduje Manolo Blahnik). Nema prestoničkog galopa (iako ja jesam išla na jahanje).  Mi smo tek pripadnice nekih sumanuto različitih generacija.
No, u nas tri ženske sudbine šušte vojvođanskom varošicom.
Pa onda na tren zastanu. Da popiju kafu.
Dok je kod nas turske kafe nećemo mi za zapadnjačkom propagandom. Pušićemo kao Turci.
A tetka mora da se ofarba. Sestra čeka onaj prsten u Mangu na sniženju. Ja nisam oparala zadnji zašiveni deo kaputa jer tako lepše stoji.
A horoskop nam dobar. Biće nešto.
No, tetka tvrdi da moj novi blesavi kauč vrišti moje ime.
A kako drugačije?
A kakav kauč uopšte ima Keri Bredšo? Ne znam. Ja, zapravo, nikad nisam gledala tu seriju.
Ma kakav Sulejman. Evo ti tetka zapali jednu. Pa da se smejemo.
A nismo mi svoje suze zaboravile negde usput. Samo smo ih u džepove spakovale. Kao rukavice kada se ulazi u toplo. Kad se seda za sto. Da se popije kafa.
Tetka život vidi. Sestra ga sanja. Ja ga izazivam.
A nismo mi zakopale naše razmirice, razlike. Samo smo ih toplo prihvatile. I njih poslužile kafom.
Onda je tetka, onako usput, negde uz dosipanje šećera, spomenula da moj novi nesmireni kauč nosi moje ime.
Ko će ga znati. Možda je to baš suština.
I tako život ide svojim tokom.

No comments:

Post a Comment