Saturday 12 January 2013

Tužni kandelabri


Ponekad je bol jednostavno suviše jaka.
Ne pomažu ni ulična svetla.
Ni sećanje na tutnjanje po šinama.
Sve su to neki prošli vozovi.
A bol je eto previše jaka.
Ne mogu joj ništa ponosni kandelabri što škiljavo žmirkaju na plačnom prozoru.
Nema tu više krila ni ptica, samo se nešto vlažno u oku skuplja.
Trepne se jednom, dvaput i eto. Niz obraz već juri sećanje na nešto prvo, nežno i setno.
Trepne se opet i već je kasno. Po drugom obrazu klizi već jasno, to prvo grubo, taj nagoveštaj kraja.
 No, bol je ponekad preko mere jaka. Uzalud svetle ulične lampe.
Jasno vas vidim! Zavese nemam...za neke sam ih druge živote birala...
Nije se dalo...i kuda sada?

Čuj neko kuca! Onda ništa.
Pa jače. Jače.
Uspomeno, prijateljice draga, dobro veče!
Jeste li čuli, ju šta se priča, sve mrmlja, šumi, po ulici zavija. Bol je, kažu, ovih dana još starija, veća, od svetla snažnija.

No, dosta je priče, ionako sva svetla ovoga sveta jedna na druga liče...
uporno sjaje, kroz prozor mi mašu....zalud ste gospodo sa osunčane strane Zemlje i noćas doputovali! Zalud ste pune kofere sunca teglili! ...ništa to ne leči.
Shvatite, tragične figure, bol je i večeras nepristojno jaka.
Sada se jednostavno ostaje bez reči.

No comments:

Post a Comment