Thursday 26 March 2015

Supergirl

Negde na putu od frizera do sigurnosti, dok sam prolazila pokraj nade, na radiju je krenula pesma.
You can tell by the way she walks 
That she's my girl.

Sunce je sijalo jako, put je, kao i obično, bio prepun rupa i rupičica, ja i moja bordo francuska buba švaba klizili smo po asfaltu.
Kada smo stigli, sve je mirisalo na utehu.
Tata je već bio obukao vitešku pohabanu odeću u kojoj se pretvarao u superheroja univerzalno svačijeg detinjstva. Stao je ispred Sunca i još jednom ga zaklonio.
Zagrljaj je mirisao na piljevinu, utočište i akrilnu farbu.
And then she'd say: 
"It's OK, I got lost on the way...

Jedan rukav majice mi je, kao i uvek, pao sa ramena i mama je, kao i uvek, pitala: Nije ti hladno?

Nije.

Zli demoni krckali su pod mojim nogama dok sam gazila po novembarskom opalom lišću. Sve je opet bilo tu. Sve je bilo na mestu. Čekić i klešta, hoblerica, šmirgle, git i špakla, farba, lak i četke. Piljevina je prštala u usporenom ritmu pesme, kao kad u filmu sneg prekriva kose i kape zaljubljenih.
Četiri mršave ruke sunčale su svoje vene. Dva velika nosa udisala su prašinu. Dok smo (i dalje usporeno, u ritmu iste pesme u mojoj glavi) koračali po blatu izbrazdanom tragovima točkova zidarskih kolica, primetila sam da su mi koraci bezobrazno slični njegovim. Leva, desna, leva...
And then she'd say: 
"It's alright, I got home 
Late last night


I sve je opet bilo na mestu.
Žilave snažne ruke letele su po uglačanom drvetu, godovi su pričali neku toplu priču. Ove godine je novembar neobično bakaran i vruć.
Bušilica je tromo vrištala i ja sam ugledala prve rupe iz kojih je virila bestidna magija. Drvo nam je pokazalo svoju dušu dok je mama, kao da uopšte ne sluti ogromnost te tajne, završavala ručak. U debelom pahuljastom džemperu koji je odudarao od njene ugalj kose gledala je, valjda, moja gola koščata ramena: Nije ti hladno?

O, nije!

Moja je kosa novembarski bakarna.

Čvrsto sam stezala baršunaste letve, prsti su mi već brideli. Jedan oštri opiljak zaparao mi je dlan.
And then she'd laugh 
The night time into day 
Pushing her fear 
Further alone 

Na tatinim leđima čučala je omanja čarolija. Vešti prsti ostajali su mu volšebno čisti. Pesma je u mom uhu i dalje bubnjala, a on je, nimalo ne mareći, osvajao svemir.
Sa njegovih ramena pao je raspevani obred.

Beličasto i poplašeno, kroz naše prste progledao je novi komad nameštaja. I tako smo opet pokorili svet.

No comments:

Post a Comment