Negde na putu od frizera do sigurnosti, dok sam prolazila pokraj nade, na
radiju je krenula pesma.
You can tell by the way she walks
That she's my girl.
That she's my girl.
Sunce je sijalo jako, put je, kao i obično, bio prepun rupa i rupičica,
ja i moja bordo francuska buba švaba klizili smo po asfaltu.
Kada smo stigli, sve je
mirisalo na utehu.
Tata je već bio obukao vitešku
pohabanu odeću u kojoj se pretvarao u superheroja univerzalno svačijeg
detinjstva. Stao je ispred Sunca i još jednom ga zaklonio.
Zagrljaj je mirisao na
piljevinu, utočište i akrilnu farbu.
And then she'd say:
"It's OK, I got lost on the way...
"It's OK, I got lost on the way...
Jedan rukav majice mi je, kao i uvek, pao sa ramena i mama je, kao i
uvek, pitala: Nije ti hladno?
Nije.
Zli demoni krckali su pod mojim nogama dok sam gazila po novembarskom
opalom lišću. Sve je opet bilo tu.
Sve je bilo na mestu. Čekić i klešta, hoblerica, šmirgle, git i špakla,
farba, lak i četke. Piljevina je prštala u usporenom ritmu pesme, kao kad u
filmu sneg prekriva kose i kape zaljubljenih.
Četiri mršave ruke sunčale su
svoje vene. Dva velika nosa udisala su prašinu. Dok smo (i dalje usporeno, u
ritmu iste pesme u mojoj glavi) koračali po blatu izbrazdanom tragovima točkova
zidarskih kolica, primetila sam da su mi koraci bezobrazno slični njegovim. Leva,
desna, leva...
And then she'd say:
"It's alright, I got home
Late last night…
"It's alright, I got home
Late last night…
I sve je opet bilo na mestu.
Žilave snažne ruke letele su po uglačanom drvetu, godovi su pričali neku
toplu priču. Ove godine je novembar neobično bakaran i vruć.
Bušilica je tromo vrištala i ja sam ugledala prve rupe iz kojih je virila
bestidna magija. Drvo nam je pokazalo svoju dušu dok je mama, kao da uopšte ne sluti
ogromnost te tajne, završavala ručak. U debelom pahuljastom džemperu koji je
odudarao od njene ugalj kose gledala je, valjda, moja gola koščata ramena: Nije
ti hladno?
O, nije!
Moja je kosa novembarski
bakarna.
Čvrsto sam stezala baršunaste letve,
prsti su mi već brideli. Jedan oštri opiljak zaparao mi je dlan.
And then she'd laugh
The night time into day
Pushing her fear
Further alone
The night time into day
Pushing her fear
Further alone
Na tatinim leđima čučala je
omanja čarolija. Vešti prsti ostajali su mu volšebno čisti. Pesma je u mom uhu
i dalje bubnjala, a on je, nimalo ne mareći, osvajao svemir.
Sa njegovih ramena pao je
raspevani obred.
Beličasto i poplašeno, kroz
naše prste progledao je novi komad nameštaja. I tako smo opet pokorili svet.
No comments:
Post a Comment