To je sasvim kao belo jutro. Novo i žmirkajuće.
A prethodne smo noći sanjali neke tuđe živote. Gradili u snovima neke
tuđe kule.
I šta kad osetiš da to nije to? Neke se daske daju više puta prefarbati.
Kada zapravo počinje ono prekasno?
Da li rano jutro uopšte može biti kasno? Jedino nam Sunce ima prava reći
da smo se uspavali.
Život možda tek i počije tamo gde je sasvim belo jutro. I život može
početi više puta.
A ne doživljavam ja ništa
nadnaravno. Vekovi svedoče o prozorima koji se otvaraju tamo gde se vrata
zatvaraju.
I uvek možemo naneti neki
drugi lak na nokte. Uviti tu ravnu kosu. Drvo prima dosta slojeva farbe.
Sinoć sam se opet igrala
bojama i dobila začuđujuće svežu komodu.
Njena je nova boja malo odudarala od mog starog unikatnog stola. Pa sam i
njega prelakirala.
Soba je mirisala na farbu i razređivač a u uglu moje nove komode videla
sam jednu jarko roze mrlju koja se nije dala sasvim prebojiti.
Da, taj je komad napravljen od kostura neke stare komode koja je stajala
u roze sobi jedne devojčice koja se, sa četkom u ruci, dvadeset godina kasnije,
setila odakle ta mrlja.
Baš kao u nekom sladunjavom filmu.
Naredno jutro opet je bilo od onih belih. Soba je sada samo naslućivala miris farbe.
Tata i ja smo prethodne večeri opet zamazali ruke do lakata. Sećam se
naših šala. Radili smo do kasno, pa se mama zabrinula i zvala. A moj sto dobio
je još jedan sloj boje.
Mislite da ste me odredili? Da znate gde sam, s kim spavam i čime se
bavim?
U mojoj je ostavi još puno kantica farbi raznih boja. Ostavio mi tata.
A ne spavam ni sa kim. Ja
ionako nikada nisam umela spavati udvoje. Meni treba posebna soba.
No comments:
Post a Comment